četvrtak, 24. rujna 2020.

Ankica Kale | Dati koliko se može, ostaviti bar mali trag dobrote na ovom svijetu, najveći je blagoslov koji pojedinac može ostvariti

Razgovor pripremila: Sandra Pocrnić Mlakar

Ankica Kale Morinjka rođena 1947 g. u Šibeniku, odrasla u prigradskom naselju Ražine, završila medicinu u Zagrebu, radila kao liječnik obiteljske medicine u Zadru. Kao dijete vrlo je rado čitala i željela biti spisateljica, ali su je životne okolnosti odvele na drugi put. Počela je pisati tek u kasnijim godinama i do sada izdala 9 knjiga.
Prvu knjigu „Bonaca“ objavila je 2010. god.  Izdavač je bila Matica Hrvatska u Zadru.
„Put do kuće“ tiskana  je 2011. god. u Zadru u vlastitoj nakladi.
Treća knjiga „Bura s Umca“ izišla je 2014. god. u vlastitoj nakladi.
Četvrta knjiga „Žena s dječjim kolicima“ tiskana je 2016. god. u vlastitoj nakladi.
Peta knjiga „Kako su prošli izbori u našem mistu“ objavljena je 2017. god. u Nakladi „Bošković“.
„Na pojilu“ je njezina jedina zbirka poezije tiskana 2014. god.
"Figurice od terakote", objavila je 2018. u vlastitoj nakladi.
"Uhvati vjevericu", objavila je 2019. u vlastitoj nakladi.
Zadnja knjiga koja je izašla iz tiska ove godine je „Priča o Đuli“. 

Vaš roman „Izbori u našem mistu“ inspiriran je događanjima u malom, djelomično izoliranom mjestu.  Je li roman isnpiriran stvarnim događajima? Je li bilo čitatelja koji su se prepoznali u romanu?

 

Roman „Izbori u našem mistu“ doista je nastao u jedno postizborno vrijeme i u njemu ima dosta događaja koji su se baš tako zbili. Međutim, ima i situacija i likova koje sam prenijela iz nekih drugih sredina i, kao kockice u mozaik, ugradila u radnju. Svi likovi su uglavnom stvarne osobe ili imaju stvarni predložak. Sami po sebi su interesantni, kompletni, a njihovi karakteri toliko osebujni da im ne treba ništa dodavati ni oduzimati. S poznatim mi ljudima (ili predlošcima za pojedinu ulogu) jednostavno je „raditi“. Poznavanje osoba o kojima pišem važno mi je i zato što znam kako će tko od likova u kojoj situaciji reagirati. Pustim ih u radnju i samo ih pratim. Jedino im malo retuširam vanjštinu da se sasvim ne prepoznaju. Ponekad, kad se radi o delikatnim osobama i delikatnim osobinama, promijenim im i spol. Bitno mi je prenijeti njihov karakter, njihovu osobnost, vanjština tu nije pretjerano bitna. Ne znam je li se tko u romanu prepoznao, a ako i jest, teško će komu priznati da je on baš „takav“. A možda se takvim ni ne vidi, možda ga samo ja takvog vidim. Uglavnom, sve su to obični ljudi; sa svojim vrlinama, manama, strahovima, patnjama, nadanjima... Manje-više, dobri ljudi.


Objavljujete i prozu i poeziju, a i u prozi i u poeziji bavite se kolektivnim duhom, nastojeći djelovati na široku publiku. Osjećate li kao liječnica veću odgovornost prema zajednici? Izviru li Vaša nastojanja da djelujete na zajednicu iz vaše liječničke odgovornosti?

 

Vaše pitanje me je potaknulo da probam odvagnuti koliko je, kako kažete, moje bavljenje kolektivnim duhom produkt mog genetskog koda uz koji je pridodan odgoj, a koliko posljedica profesije. Vjerojatno je zbir jednog i drugog jer sam, i prije nego što sam postala liječnica, imala iste poglede na svijet, jednako sam ga doživljavala. Sigurno da je profesija, koja je postala moj poziv s kojim sam se poistovjetila, u meni produbila još dublju vezu s ljudima, naučila me da ih bolje razumijem, da bolje shvaćam njihove potrebe, patnje i strahove. A kad se s nekim toliko povežete, kako ne „zastupati“, voljeti i braniti to „svoje“; ljude, koji, i kad se čine najjačima, ponekad i zločestima, u sebi skrivaju pregršt strahova, sumnji, unutrašnjih borbi. Kako ne razumjeti njihovu borbu za vlašću ( u „Izborima u našem mistu“), koja je najvećim dijelom dokazivanje prestiža makar na lokalnoj razini. I koja  razbuktava i otkriva sve skrivene strasti. Postoji, doduše i egzistencijalna, materijalna strana priče kao što je slučaj Pirke iz istog romana, koja se svim, u takvoj situaciji dostupnim sredstvima, bori, ne bi li pomogla svojoj djeci. Ne libeći se da pritom bude prevarena i ismijana. Nadam se kako se u romanu  vidi da sve društvene norme ničice padaju pred žrtvom njene majčinske ljubavi, koju, usput rečeno, ona ne ističe, ne hvasta se njome. Ali se snažno osjeća.

Što se tiče moje odgovornosti prema zajednici zbog činjenice što sam liječnik: ona je sigurno veća i onolika je koliko joj zbog te okolnosti više mogu dati. I sad, u mirovini, ja sam i dalje u duši liječnica, dežurna hitna pomoć, i sirena u meni zatrubi na svaki znak nečije prijetnje ili ugroze. Dati koliko se može, ostaviti bar mali trag dobrote na ovom svijetu, najveći je blagoslov koji pojedinac može ostvariti.


Romanopisci su samotnjaci, ali pjesnici se često grupiraju i razmjenjuju iskustva- Kao pjesnikinja, osjećate li potrebu da se pridružite nekoj pjesničkoj radionici ili grupi? Pratite li neke od pjesničkih tribina ili emisija?


Pjesme sam pisala od rane mladosti. Neke od njih objavila sam u Liječničkim novinama, Hrvatskom slovu, Političkom zatvoreniku, Maruliću, Dubrovniku itd. Nikad  nisam pripadala nijednoj grupi, ne zato što je to bilo nemoguće, jednostavno nisam ni pokušala. A i bila sam posvećena svom pozivu i obitelji. Zadnjih godina, po zamisli našeg velikog pjesnika Roka Dobre, na Žirju smo oformili AKU Žirje, udrugu koja svakog ljeta na otoku organizira bogat kulturno umjetnički program, a koncem godine izdaje bilten Jedra riječi. Jedino u njoj sudjelujem. Roko me je potaknuo da se obratim Kvaki u kojoj sam našla toplo utočište, ljude kao što je gospođa Sonja Smolec, koji nesebično pružaju šansu i nama manje afirmiranim piscima i pjesnicima.

Moram napomenuti da sam nekoliko pjesama objavila na portalu Književnost uživo, ali sam se, otkrivši Kvaku, zakvačila samo za nju.

Naravno da u sredstvima javnog informiranja pratim sva događanja na polju pisane riječi. Poezije i proze. I puno čitam. Ono što nisam stigla ranije, a ono što me se nekada osobito dojmilo čitam ponovo.


Koliko koristite prednosti multimedije i interneta u komuniciranju s publikom? Može li Internet kompenzirati dislociranost od kulturnih centara kao što su Zagreb i Split? Koje su prednosti pisaca u većim centrima? 

 

Čini mi se da sam na prvi dio pitanja već odgovorila pa se ne bih htjela ponavljati. Što se tiče dislociranosti od većih centara, smatram kako to danas nije od presudne važnosti. Mislim da je uz određenu kvalitetu najvažnija sposobnost komunikacije i osobne prezentacije, a nije nevažna ni umreženost u određenim krugovima. 


Kada pišete, s obzirom na svoje dnevne rasporede? Kada pišete prozu, a kada poeziju?

 

Pjesme su kao ptice. Neke samo ulete kroz već otvoren prozor, procvrkuću, izlete, a na papiru ostane gotova pjesma. Neovisno o doba dana. Neke me, pak, dugo gledaju, vire kroz prozorsko okno, kljucaju po njemu. Dugo im treba dok ne nađu pravi put do mog stola. Čini mi se da sam taj proces mukotrpnog rađanja pjesme opisala u svojoj pjesmi Da je pjesma česma (pa da sama toči… ) koja je objavljena u Kvaki. Ne znam koje su mi draže. One  lakonoge ili ove druge koje me izmuče. Ipak, sve su moje; plod su nekog trenutka, refleksije, sjećanja, neke zebnje koja mi ne da mira.

Što se tiče pisanja romana; cijeli roman najprije napišem u sebi, nosim ga mjesecima i kad osjetim da je plod zreo za život, da želi van, stavim ga na papir u roku mjesec dana. Pišem u ranim jutarnjim satima, najviše do devet, deset sati i dalje ništa do slijedećeg jutra. Porođajne muke nekad znaju biti bolne, ali su uvijek i slatke.


Kakva je bila suradnja s najpoznatijim žirjanskim pjesnikom Rokom Dobra? Roko Dobra znao je poticati i upućivati mlade pisce, osobito pjesnike i pisce soneta. Koliko je utjecao na Vaš rad?


Davno, vidjevši da čitam pjesme jednog poznatog pjesnika, prijateljica mi je savjetovala neka ga i dalje čitam, ali da ga izbjegavam upoznati. Poslušala sam je i s vremenom shvatila koliko je bila u pravu. Shvatila sam koliko ima vrhunskih umjetnika koje je bolje ne upoznati jer njihova ljuska veličina ni izbliza ne prati njihov talent, njihov genij.

Roko Dobra je, na sreću, pripadao onoj manjini koju je Bog obdario vrhunskim talentom, ali i visokim moralnim i ljudskim vrijednostima. U svojoj sredini bio je najprije dragi sumještanin, skroman i blizak i najmanjem od nas. U svačijem radu je najprije prepoznavao ono što je bilo dobro i nakon što bi to pohvalio, obazrivo bi sugerirao izmjene tamo gdje mu se činilo da su potrebne. U svako doba smo mu se mogli obratiti za savjet; rado je i bez pretenzije da se nameće, pomagao svim pjesnicima, naročito mještanima rodnog mu otoka Žirja kojeg je neizmjerno volio i u kojem danas počiva.

Koliko je utjecao na moj rad? Napisao mi je recenziju za zbirku poezije „Na pojilu“, na čemu sam mu jako zahvalna. I ponosna. Inače bih rekla da je na mene više utjecao kao osoba kojoj sam se divila, od koje sam upijala ljepotu poezije. On je pisao sonete za, kako sam mu više puta znala reći, bogove, a ne za ljude. Moja poezija je poezija za ljude. Nikad mi nije palo na pamet oponašati ga. A i bilo bi nemoguće.  

Roka Dobru sam upoznala rano i to udajom za njegova sumještanina, a kako smo i on i mi  živjeli u Zadru, bila sam njegova obiteljska liječnica. To je bila još jedna spona povjerenja i bliskosti  koja mi je omogućila da ga bolje upoznam, premda mislim da to nije bilo presudno za naš odnos. Važnija je bila njegova plemenitost, velikodušnost i poniznost, njegova dobrota koju je oko sebe širio ne samo svojim nenadmašnim sonetima već i svojom ljudskom veličinom. Osjećam se počašćenom i bogatom što sam ga poznavala, što sam bila mali djelić njegova života. Jer je bio velik i kao čovjek i kao umjetnik. Bio je UISTINU VELIK. A takvi su rijetki.


1 komentar :

  1. Hvala spisateljici i poetesi na svakoj knjizi jer sam pročitala i uživala čitajući svaku. Njezini opisi likova, njihovih karaktera, prirode samo takve osječaš i miris i okus i zvuk. Sva osjetila su angažirana. Ne treba ona opisati detalje već nekim njoj poznatim načinom prikaže tugu, radost, rezigniranost, tegobe življenja, ljepotu postojanja živog bića i prirode. Ona ne kritizira , ona samo priča. Ona je promatrač svih nas u našem zaokruženju i kad plačeno i smijemo se do suza. Duhovita je , jer suze poteku od skeča ,jer prepoznamo sebe i druge oko nas. Njezina pjesma USUD je vrh vhova poezije. Tu sam se prepoznala i stigla do jedne kitice, a imam ispred još koju. Hvala ti Ankice Kale Morinjka hoću još puno tvojih radova. Veliki pozdrav.

    OdgovoriIzbriši

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.