Kolumne

četvrtak, 13. kolovoza 2020.

Željko Bilankov | Briškula i...


(četrdeseta kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Jo, kako san voli ostat u mojen selu, pa bi sve učini da ne gren nase ocu i materi na Rogač. Od jutra san govori kako popodne moran ić vidit baku i tetu, jerbo mi puno fale, ča je zapravo bila istina i da ću brž ostat gori leć. Mejuto, bez obzira na more i kupanje, takoreći ispod naše kuće, mene je zvalo Grohote, te dvi moje drage osobe i ti posebni blaženi mir za dušu.

Naravski da me veselilo i vidit nike prijateje, odnosno rojake, koji nisu jemali tu privilegiju da in je more odma isprid nosa. Inšoma, poša bi uzbrdo, dok je još peklo sunce, strmin puten iz Banj i obavezno zasta kod starega velega cabla rogača, za koji se govorilo da je baš na pola put do Grohot. Nisan moga odolit, a da barenko jednega ne zagrizen i ositin slador koji još i danas pamtin.


Ni prošlo puno vrimena, a već san ugleda prve kuće sela u Podveloj gomili. Dobro znanin putiman i ulican, kroz najstariji dil Grohot, stiga san kod mojih. Koja iskrena radost i teplina, ka da se nismo vidili sto godin! Rič po rič, pa pomoć teti kad je tribalo sa obližnje gustrine donit siće vode, radi zalivanja njenog prilipog cvića i onda gušt da seden na banak, za stari stol u našoj konobi. Našlo bi se i bokunić mladega sira, koji je baka čuvala za mene, a naravski, pa bi meni goluzon, posebno važan dogovor za večeru, hehheehhe. Vodi san uvik računa da se obavezno javin susidiman, odnosno rodbini, jerbo se do tega jako držalo u ono vrime. Teta Mare i barba Bilo, pa teta Mika i barba Crni i na kraju Majko, Ćale i nezaobilazna Tera, bili su moje štacije javjanja. Ni mi padalo teško, zapravo bilo mi je zadovojstvo, jerbo san tu prove gotovo cilo svoje najranije ditinjstvo, okružen vesejen i nesebičnon jubavju. Onda nismo jemali mobitele, ali smo se naprosto osićali. Tako je moj prijatej Zlatko, zna da će me nać kod bake i tete, pa je na povratku iz sela prima svojoj kući, svrati na par minuti. Začas je sve dogovoreno ča se tiče vrimena poza večere, a to je značilo da nas čekaju „juti“ protivnici, boje reć, suparnici za briškulu i trešetu, moji rojaci Zoran i Nebojša. Ča bi danas rekli, kartanje nan je tad bilo „in“. Kaza san to baki i teti, a ovoj prvoj to ni bilo pravo, zapravo, nikad ni volila karte, no složila se i rekla mi da ne ostanen dokasna. Lipo je bilo ponovo jist ono ča san jako voli, špinjaču i par telećih šniceli sa friganin kumpiriman. Nas tri u konobi za stolon, sa osmihon i srićon ča smo skupa, jili smo, pričali i šalili se jedne teple večeri ranih sedandesetih. Kad je noć, već polako sminjivala suton, a ferali stidjivo obasjavali drevne kamene pute, vajalo mi je poć. Brž u isto doba začuh Zlatkov glas kako me doziva i nas dvoje ubrzo krenusmo prima Bukteničin dvorima. Ni u tu uru bilo vanka puno svita u selu, ali ako bi nikoga sre, a nisi mu se javi, odma bi ču iza tebe, ono poznato: „E, ni amente kumpare!?“, ča oće reć da si proša bez pozdrava. Prin nego si misli doznala bi ti mater, oliti otac, pa si moga lako ovancat. Inšoma, puten smo se, smijući, prisjećali zadnje partije kartanja, kad su naši suparnici bili više nego komični vičući jedan na drugega, jerbo nan nisu mogli ništa. Približavajući se uskin puten izmeju dvi gomile prima rojacima, vidilo se samo svitlo sa strane kuće Bukteničinih, povrh gustrine, a za stolom tek Zoran. Pomalo nadrealistička iluminacija u okruženju potpunog seoskog mraka. Šušanj trave koja je resla na ton putiću i šum naših koraka, skrenuo mu je pogled prema nan uz ono njegovo: „Di ste višje, Nebojši se već spava, ahhahha?“ Pogled na tavaju i karte koje čekaju, par žmuli, bocun vina, sirup i litru kišnice i eto nas za stolon. Trenutnu tišinu prikinula je škripa vrat iza kuće, a bat Nebojšinih šlap, koji nas je ču, bi je znak da su ekipe kompletne. Ni njegovo zivanje, ni naše šale, ni Zoranovi zajedljivi komentari prima njemu, ne mogu se mirit sa nestrpjivin iščekivanjem mišanja i prve podile karat. Sve je krenulo uobičajeno, sa briškulon, osin ča smo primijetili da su se stalno dirali po licu, češkali, čapavali za nos, oliti uši, pa ne znan ni sam kako smo Zlatko i ja, izdržali da se samo pogledavamo, a ne prasnemo u smih. Tek poslin smo saznali, da su, kako bi nas pobidili, učili nike nove mote. Nažalost, to je tek bi pravi fjasko, poraz od 4:0, jerbo su samo nike zapamtili, odnosno za jedne mote su mislili da znače drugo, pa su se krstili starim pogrdnin imenima, tipa „ovco“, „tovare“ isl. Ko će izdržat da in se ne nasmiješ u facu, ali dobronamirno. Svu tu komičnu situaciju pojačala je moja nepodopština da Zoranu popijen gotovo svu vodu, kako ne bi moga napravit bevandu, dok bi se on koncentrira na karte u ruci, hahahhaa. Kad bi se obada, višje je rezignirano pojačanin tonon, a manje jutito reka: „Eto na, jopet mi je popi vodu, kako ću sad razvodnit vino?!“. Nevoja na sve strane, a svađalačka vika u to gluho doba, dovela je na gustrinu i druge iz kuće, ča je naše kompanjone još višje iznerviralo. Nebojšina mater, teta Viška, kako smo je zvali, znala je imat opak jazik, a stalno se kontreštavala sa Zoranom, pa bidan ni moga sakrit evidentnu nervozu. Malo zatišje, prin trešete, uzimanje daha i naš trenutni odmak od karata, pratili su zadnja glasanja cvrčaka i roj leptirica ispod svitla di smo sidili u pomalo grotesknoj situaciji prave litnje noći malega mista...




Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.