Darija Žilić | Kiše i eksplozije

Zatvaranje svih balkona i vrata,
Ponovo slijedi kišna noć.
Potopi u kanalima, dugo rominjanje
Uz koje se može samo naizgled lako
Zaspati. Pred san leti slika eksplozije,
Bejrut se po ne znam koji put raspada,
U zrak odlaze zgrade, i minareti, blještavi
Orijent u kojem se još uvijek nude novogodišnji
Aranžmani, pogled na libanonsku pustinju,
Tako se može nazvati taj kraj svijeta.
O njemu je pjevala Etel Adnan, na francuskom jeziku. Trebala sam je upoznati prije osam godina na jednom festivalskom susretu, u Lodevu, ali tada nije došla. Bližio se ljeta 2012.
rat u Siriji, recitirao je mladi pjesnik iz te zemlje
Jednu pjesmu, i ostao u toj zemlji, kao izbjeglica. Liječnik i pjesnik. Jedan je pjesnik umro na južnom festivalu, našli su ga u šumi, mrtvog, nakon gotovo sedam užeglih dana.
Svuda je mirisao curry tih dana, u toj velikoj kuhinji jeli smo paellu, i sanjali Mediteran,
kao djeca s nekog drugog Istoka.
Kiša pada bez prestanka, pršte eksplozije na drugom kraju svijeta, samo se more preko te slike naviruje, u obliku mirisa kuhane kave u jedno jutro, nakon noći bez spavanja.