Miljenka Koštro | Stanuje li u čovjeku čovjek

Iza  zaslona vremena – čovjek, hodočasnik, smrtnik. Rodi se, hoda i diše kroz magloviti talog prolaznosti. Sanja o životu i ravnoteži življenja u dubokim brazdama duha i tijela. Sni, oni mu dobro idu. A stvarnost?

Njeguje vlastite istine, svoja unutarnja svetišta i čuva ih kao noćni stražar od mogućih neistomišljenika, lopova i neželjenih pogleda. I takav, čovjek obuče novo odijelo, onda stane ispred zrcala. A zrcalo ko zrcalo, ta optička varka, nečujno mu izgovori riječi kako je upravo on vrh, najbolja marka. Eto ti sad problema, jer lošeg čovjeka kao da nema.

Odakle onda dolazi nevolja i loš ritam, pitanje je sada? Tko proizvodi manipulacije, sukobe, rat, glad, pljačke i mnoge slične proizvode? Zbog sebičnostii krv nevina se prolijevala i još uvijek prolijeva. I takav, čovjek, sam sebi plješće, zaključan u vlastiti kavez samodopadnosti. Povreveno, vrijeme živo pokapa. Čovjek čovjeka sa stoljetnog ognjišta tjera i otima njegov dom. Strahota! I kao da je uzalud ona narodna: Uči majko dijete od malena. Njezina uloga je neizmjerna, ali nije majka jedina koja uči dijete.

Dogodi se svitanje bijelo i pozove čovjeka da se prijateljski odnosi prema vrhovima planine, udolinama kroz koje žubori plava rijeka, kamenu i ravnici, da se nakloni oblaku, proljetnom zanosu, cvijetu i vjetru što se spušta niz planinske visove i gracioznoj ptici punoj želje za pjevanjem, te da primjeti pčelu i od nje uči. Taj slatki pčelinji proizvod, med, nije rezultat nikakve otimačine i manipulacije, nego čistog truda. Valjda zato i je tako ljekovit i ukusan.

Svitanje poziva čovjeka da otvori oči i primjeti brata i sestru, cvjetnu livadu, stabla puna lišća, žitna polja,....i svo okruženje iz kojeg crpi sokove života. No, čovjek hoće moć nad prirodom i bratom čovjekom kako bi uživao izobilje i povlašteni položaj. Umjesto da unosi svjetlo gdje caruje mrak, on sklapa oči, začipa uši i odabire mrak da mu se pravo lice ne vidi. Tama noći odvlači krhke i prevrtljive, kao što je s Gozbe ljubavi, onda, odvukla jednoga od Dvanaestorice. Judini poljupci se množe i hrane nepovjerenje koje raste kao iz vode. Život se pretvara u mutnu igru moći i nemoći, gdje manipulatori, mutni igrači, bučni i nedodirljivi, trguju svim i svačim, pa i čovjekom. Kajanje i osjećaj odgovornosti odoše na put u nepoznatom smjeru i ne vraćaju se.

Sa usana poteku pitanja, jedno, dva, tri...  Stanuje li u čovjeku čovjek ili netko nepoznat. Stanuje li u čovjeku čovjek, ili...,ili nezasitna praznina? 

Jutro se i danas smješka kao prvog dana, da osvjetli put, a čovjek, u zagrljaju mraka, vlastitim labirintima, još uvijek luta i  traži čovjeka u sebi. Objeručke grli besmisao, ali Bog je milostiv i svoja vrata drži otvorena za one koji svoj pogled upute prema Nebu. No, gore se ne prolazi manipulacijom i prekoreda, gore, gdje se ne trguje i ništa se, srećom, ne može krivotvoriti. Čovjek, ponekad malen u veličini? Kada bi...? Ah! Čovjek...?!