Maja Cvek | Prvi crni

Kada su u drugoj polovini prošlog stoljeća, u Zagreb su počeli dolaziti studenti iz afričkih zemalja, još sam bila mala curica. Bojom kože privlačili su pozornost građana, a posebice nas djece. Što se mene tiče, bila sam uvjerena da su crni zato što se ne peru. Poistovjetila sam ih s našim dimnjačarom. Stajala bi u dvorištu i promatrala ga, kako se nakon čišćenja dimnjaka, sav crn i prljav od čađe spušta niz ljestve. Za svaki slučaj,  odmakla bi se dovoljno daleko  i čudila se što je tako zamazan i crn.

  

Zbog takvog razmišljanja jednom sam u tramvaju napravila scenu, koja je moje roditelje dovela u neugodnu situaciju. Tramvaj je bio pun i sva mjesta bila su zauzeta. Mama se jednom rukom držala za naslon sjedišta ispred nas, a drugom je držala mene. Na sjedištu je sjedio mladić i gledao kroz prozor. Bio je crn, a njegova kosa bila je puna sitnih kovrča u koje sam znatiželjno gledala. U jednom trenutku izgubila sam ravnotežu i posrnula prema mami. Sigurno sam je dobro nagazila jer se jako namrštila i stisnula  mi ruku.

- Joj, daj pripazi malo! - rekla je poluglasno ali oštro.

Mladić se okrenuo  pogledao u nas  i ustao sa sjedišta. Nasmiješio se i nešto rekao, pokazujući  rukom prema sjedalu. 

- Evo, dečko vam nudi da sjednete. - rekao je tata koji je stajao pored. 

Briznula sam u plač. Nikako nisam htjela da sjednemo na to sjedište. Tata me gledao me s čuđenjem. Ništa mu nije bilo jasno. 

- Zašto plačeš?  

- Neću sjediti na ovoj stolici. Ovaj dečko je zamazan, vidiš kako je crn, a ja imam novu haljinu. - rekla sam plačući.

Tata je u nedoumici pogledao oko sebe, mama je pocrvenjela, a putnici su se smijali. Dečko je zbunjeno gledao malo u nas, pa oko sebe. Jadnik nije razumio što se događa.

Desetak godina kasnije, slučajno sam saznala kada i kako je prvi crnac došao u Zagreb.

Bilo je to u još u 19. stoljeću.Tada  je u Dugoj ulici, današnja Radićeva, poduzetni zagrebački trgovac Vladislav Beluš  imao dućan. No nije to bio samo dućan gdje su Zagrepčanci kupovali živežne namirnice.  U sklopu tog prostora Beluš je otvorio  gostionicu  i sve zajedno nazvao zgodnim imenom „Bei schwarzen Hund“, ili prevedeno, „Kod crnog cucka”.  To me podsjeća na današnje trgovačke centre, naravno, u puno skromnijem obliku.

Beluš se  očito dobro snalazio i dobro zarađivo,  kako u dućanu, tako i u gostionici. Kao pravi poslovni čovjek pokušavao je na razne načine  povećati zaradu.                                              

Jednom je u gradu  upoznao nekog mornaričkog časnika. S njim je bio crnac, koji je na  brodu  radio kao konobar. Znajući da će jedini crnac u gradu biti prava egzotika,  Beluš je došao na  ideju  koja se pokazala vrlo unosnom.  Iako nije poznato pod kojim uvjetima, sa časnikom je dogovorio da njegov crni konobar ostane na kopnu, dakle u našemu gradu. I zaista, stvar je uspjela. Crni je konobar ostao u Zagrebu, a Beluš ga je zaposlio u svojoj gostionici. Koje li senzacije za tadašnji mali Zagreb! 

Obaviti kod Beluša kupovinu i ostati na čašici razgovora.  A poslužuje te, ni manje ni više, nego jedini crni čovjek u gradu! To je bila je prava atrakcija. Belušev dućan i  gostionica  postali su još poznatiji, a  Diego Maria Santiago de Sangora,  rodom iz dalekog Zanzibara, postao je poznat kao prvi crni stanovnik Zagreba.