utorak, 25. kolovoza 2020.

Ana-Marija Posavec: Ratnim metastazama bavit će se i djeca koja u zbirci priča snivaju krunske anđeoske pobjede


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 
Ana-Marija Posavec dosljedna je sebi i u svojoj najnovijoj zbirci priča Dekas AngleOS (izdavač: Fragment, Split). Mlada i odvažna, snažne osobnosti i promišljenog nastupa, u prvi plan ističe svoju angažiranost i stavove, ovoga puta na apstraktnoj razini susreta dvaju svjetova, zemaljskog i onostranog, čija zajednička nastojanja u borbi za pobjedu dobra na svijetu nisu uvijek izvjesna. Rođena 1990., Ana-Marija Posavec promišlja o ratnim traumama, problematizirajući ih na literarni način. S ratnim iskustvom suočila se i njezina obitelj u Baranji i Osijeku u prvoj polovici devedesetih. Inspiraciju za književno stvaralaštvo svakodnevno pronalazi u svijetu oko sebe, ali ističe da upravo taj svijet gleda drukčijim očima – kroz neku drugu, izobličenu prizmu. O tome svjedoči i njezina najnovija zbirka DekasAngelOSgdje se dotiče mnogih tema. Književne je radove počela objavljivati 2006. godine, a od tada su nastala tri fantastična romana Prokletstvo ratnikaI i II.,Vincent, novela strave Čelist te zbirka pripovjedaka za odrasle Amori etDolori Sacrum.
Najnovija zbirka priča DekasAngelOS posvećena je Osijeku, a nit poveznica su anđeli koji na zemlju s nebesa silaze po zadatku, pri čemu preuzimaju i neke ljudske osobine, najčešće poroke. Ana-Marija Posavec trenutno je doktorandica na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a tema njezina doktorata tiče se problematike pamćenja u suvremenom hrvatskom romanu o Domovinskom ratu. Zbirka pričaDekas AngelOS fantastično je i nadrealno prozno djelo u kojemu se u Osijek spuštaju anđeli zaduženi za ljude i „stvorenja“, kako ih nazivate u djelu. Zašto ste se baš odlučili za takav umjetnički izričaj?
Fantastika me kao dio žanrovske književnosti zanimala od srednjoškolskih i fakultetskih dana. Pri odabiru seminarskih radova na studiju hrvatskoga jezika i književnosti uvijek sam se izborila za analizu djela domaćih i stranih fantastičara koji njeguju posebnu poetiku poigravanja i kombinacije raznolikih motiva, literarne razrade teme te stila pisanja. Književnost je umjetnost i to dobar književnik ne zaboravlja, već propituje književne vrste, žanrove, o njima uči, mnogo čita, u svom pisanju kombinira i stvara hibridne žanrove te gradi vlastitu poetiku. Takav je donekle i moj put. Prve moje romane pravilno je svrstati u epsku fantastiku; iza mene je i zbirka erotskih priča, zbirka pjesama Duelizmi te Dekas AngelOS, nadrealno i mračno fantastično djelo moga postmodernističkoga stilskoga „tamnovanja“. Anđele sam oblikovala kao krilata stvorenja koja identitet skrivaju pod crnim kožnatim mantilima te čuvaju dodijeljene im ljude, upoznajući pritom sve slojeve ljudskosti i pritom pokušavajushvatiti naše ljudske brige i uglavnom zamišljene probleme. Jednako tako, anđeli poprimaju i neke ljudske osobine, ponekad prekorače ovlasti i zbog toga snose posljedice… Zbirka je prepuna simbola, nadrealnih situacija, intermedijalnih i intertekstualnih punktovate propitivanja stvarnosti. Željela sam prikazati kako na nas ljude gledaju duhovna bića, kakvi smo, iz moga očišta – kroz njihovu prizmu. Dekas AngelOS je intrigantan naslov prvenstveno za Osječane, a zatim i za mladu publiku koja voli istraživati onostrano. Što mislite, kako će vaše djelo prihvatiti publika? Tako je, naslov je s razlogom intrigantan i simboličan. Kao književnica, silno cijenim znatiželjne čitatelje; one kojivole istraživati djelo koje čitaju i tako proširivati vlastito znanje te pritom upoznavati intenciju i poetiku autora. Dekas AngelOS tek je krenuo osvajati čitateljsku publiku i uvjerena sam da će naći svoje poklonike. DekasAngelOSdjelo je za svakoga, ali zahtijeva predanog, usmjerenog čitatelja koji je voljan prodrijeti u sadržaj, smisao i stil. Oni koji su dosad pročitali djelo javili su se zadovoljni, puni dojmova, a ono što mi je kao književnici zanimljivo primijetiti jest činjenica da svatko tko anđele pročita, u zbirci od deset priča pronađe baš onu jednu priču koja ga duboko intimno dotakne. To uglavnom i jest namjera djela – ostaviti trag, najprije dotaknuti, a onda i prodrmati čitatelja, usmjeriti ga promišljanju svih sfera teksta koji ima pred sobom, ali i promišljanju o sebi. Čitateljska je publika zasad, bit ću slobodna reći, prihvatila anđele, ali radovalo bi me kad bi netko od prominentnih književnih kritičara pročitao Dekas AngelOS i napisao kritiku. U zbirci ste anđele prikazali kao bića s ljudskim osobinama, ali visoko svjesne i odgovorne, dok su ljudi na nižoj razini svijesti. Jesu li u sudbine anđela ugrađene neke od stvarnih sudbina ljudi koje ste upoznali? Ima li u vašem djelu biografskih elemenata? Anđeli su, uz to što su prikazani neobičnima i posebnima u odnosu na ustaljene religiozne prikaze, prije svega duhovna bića. Zato im i jest svojstvena visoka razina svijesti. Ipak, bliži su ljudima jer s njima suosjećaju, pokušavajući shvatiti što to čovjek smatra problemima i kako se s njima u životu nosi. Prikazala sam ih uzvišenima, ali ne i nedostižnima. Svi mi imamo svoje anđele, kako individualne, tako i kolektivne; svaki grad, svako mjesto ih ima. Anđeli su u pričama materijalizirani, netipično antropomorfizirani, oljuđeni. Vrlo često vanjskim opisom podsjećaju na osobe koje svakodnevno susrećemo. Osim na anđele, bilo bi dobro obratiti pozornost i na ljudske likove u pričama. Anđeli su u zbirci priča vrlo slikovito opisani, doslovno filmski dizajnirani, u crnim kožnatim mantilima, a krasi ih i osebujni govor. Jeste li, pišući priče, pomišljali na ekranizaciju? Zanimljivo pitanje! Doista, nisam pomišljala na ekranizaciju ovih priča, iako bi to bio zanimljiv projekt i rado bih surađivala u cjelokupnom procesu. Bila bi to velika promocija za grad Osijek koji i zaslužuje veličanstvenu promociju. Mnogi još nisu upoznali njegove ljepote, a važno je i ukazati na zanimljiva saznanja o pojedinim osječkim lokalitetima. I moji anđeli posjećuju određena mjesta s razlogom. Moja je majka govorila da sam previše skromna; možda je to razlog što nisam pomišljala na nešto veliko poput ekranizacije. No, ovjekovječiti anđela poginulih vojnika Andreasa, mentalnu anđelicu Rebeku, melankoličnog anđela Davida, moralnu anđeosku vertikalu grada – anđela Željeznorukog… To bi bio izazov, ali i veliki uspjeh za sve koji bi se okušali u projektu. Dojmljivim fotografijama na društvenim mrežama signalizirate javnosti da književnička introvertiranost nije vaša osobina i u predstavljanju javnosti koristite prednosti multimedije. Jesu li i koliko mladi pisci danas prisutni u medijskom prostoru? Prepoznajete li oko sebe grupe mladih pisaca kojima biste se mogli pridružiti? Fotografije na društvenim mrežama ne mogu dati jasnu sliku o književničkoj introvertnosti; svi smo mi književnici zapravo introverti u procesu promatranja, promišljanja i pisanja. Predstavljanje javnosti dio je moderne svakodnevice svakoga tko se bavi umjetnošću, iako me kolegica po peru, Jelena Hrvoj, često znade špotati kako svoj rad ne promoviram dovoljno i s njom se moram složiti. Više pozornosti dajem stvaranju književnoga teksta ili pisanju znanstvenoga rada, a ne predstavljanju na društvenim mrežama. Srećom, po pitanju je nove zbirke priča posao objavljivanja i promoviranja preuzela naklada Fragment i odrađuje ga profesionalno i besprijekorno. U ovom vremenu borbe s virusom objavila sam svega dva videa o svojim djelima; u jednom čitam prolog svojega romana Vincent, a drugi sam posvetila manifestaciji Noć knjige. Smatram da je glas književnika svih generacija donekle zastupljen u širem medijskom prostoru, pritom mislim na tiskane i elektroničke medije. Toga uvijek može i treba biti više, jer je književnikova misao nerijetko promišljena kritika svega što se događa,ali to se nastoji nadoknaditi objavama na društvenim mrežama, blogovima i sličnim platformama. Elektronički je medijski prostor prezasićen ljudima koji pišu, renomiranim književnicimatemladim književnicima koji su na početku svojega proboja. Nerijetko svjedočimo prenaglašenosti šminke i odjeće, dok je tekst uz fotografiju samo popratni detalj, a osoba se predstavlja piscem. Stoga sam mišljenja da se kvaliteti književnoga teksta treba više posvećivati, a filtraciji bi trebali pristupiti ljudi struke, dok posljednju riječ ima književna kritika. S druge strane, mnogo je kvalitetnih književnika i književnica koje poznajem i čije radove rado pratim, iščitavam i komentiram. Spomenuta Jelena Hrvoj jedna je od njih, energična Vlatka Planina, javnosti još uvijek nepoznat a jednako tako genijalan Renato Badenić, mladi pisac krimića Miro Morović, svestrani i dubokoumni Robert Međurečan, motivski bogata Magdalena Blažević, neponovljiva Ivana Šojat, pjesnikinja Monika Herceg, Dino Pletikapić, Sonja Smolec i mnogi drugi. Važno je najprije pripadati samome sebi, mnogo čitati i učiti, graditi stil pisanja i obrađivati odabrane, vrlo često već postojeće teme na zanimljiv i ako je moguće, inovativan način. Rođeni ste 1990. u Osijeku, gdje ste se i započeli školovanje. U biografiji navodite da ste spisateljica iz Belog Manastira, a roman posvećujete Osijeku. Koji grad ipak više doživljavate kao grad svoga djetinjstva? Svaki grad ima dušu, svoju posebnost, svoju sudbinu, svoje priče. Rođena sam u Osijeku i prvih osam godina života provela sam u tom gradu. Pri povratku u Baranju, s procesom mirne reintegracije nakon rata, osvijestila sam odakle potječu moji roditelji, gdje je mjesto njihova djetinjstva i gdje je to rat razlomio njihovu mladost, prekinuo naivnost nevinosti i natjerao ih prebrzom sazrijevanju. S očeve pak strane, privlači me i mistično Zagorje, odakle sežu njegovi korijeni. Zbirka Dekas AngelOS posvećena je gradu Osijeku jer sam vrijeme studiranja provela isključivo na relaciji Beli Manastir – Osijek, stoga je Osijek grad moga povratka, moje milo utočište, dok je Beli Manastir grad moga odrastanja, književnoga stasanja i umnoga bistrenja. Baranja je predivna, svojim bogatstvima očarava svakoga tko ju posjeti i dio će mene uvijek biti uronjen u taj zavičaj. Jasno je da ću i o svojoj Baranji pisati, to je neupitno. Mnogo putujem i mnogo čitam; cijenim države, gradove, regije, mjesta gdje odsjedam… Blagoslov je osvijestiti da si kao čovjek, ako si dovoljno uman, ne samo građanin grada i dio prostora u kojem živiš, već građanin svijeta. Tema Vaše doktorske disertacije je Pamćenje Domovinskoga rata i oblikovanje nacionalnog identiteta u suvremenom hrvatskom romanu (1991.–2015.). Što ste zaključili u disertaciji? Je li trag koji je Domovinski rat ostavio u hrvatskoj književnosti isto tako snažan kao i trag koji je ostavio u životu rođenih 1990.? Doktorska disertacija o književnosti osjetljivog razdoblja s jednako tako osjetljivom temom i promatranjem fenomena s predznakom nacionalnoga zahtijeva predanog znanstvenika, istraživača, teoretičara, čitatelja. Hipoteze su postavljene, korpus književnih tekstova je određen zajedno sa stručnom literaturom, stoga mogu reći da je oblikovanje doktorske disertacije u tijeku. Smatram taj rad vrlo vrijednim i uvjerena sam u njegov doprinos u znanosti jer će se njime proširiti vidici pri shvaćanju i tumačenju te utjecaju književnih tekstova s temom Domovinskoga rata na kolektivnu svijest. Zahvalna sam na iznimno stručnoj, vrhunskoj mentorici koja me, kao svoju doktorandicu podržava i motivira, kao i profesorima sa sveučilišta mojega odsjeka koji su uvijek voljni surađivati. Filozofski fakultet u Osijeku moja je matična ustanova pod čijim okriljem rado ostajem. Odgovor na posljednje pitanje… Svaki rat ostavio je neizbrisive tragove u nacionalnim književnostima, u umjetnosti; u svijesti djece i životima odraslih. Isto je i s Domovinskim ratom. Važno je osvijestiti da pripadam generaciji koja je početak rata dočekala doslovno u pelenama, dakle, generaciji koju su uglavnom odgajali roditelji suočeni s ratnom traumom. Stoga je jasno da je rat na posredan način obilježio i moje odrastanje.Jasno se sjećam, kao i većina mojih vršnjaka s ovih prostora, isključivo svjedočanstava roditelja, mojih starijih, njihovih proživljenih priča te prepričavanja burnih događaja na području Osijeka i Baranje. Mnoge su sudbine obilježene i narušene ratnim metastaziranjem i poratnom infekcijom mnogih nelogičnosti i nepravdi, a to će razrješavati i rasvjetljavati ne samo pojedinci rođeni devedesetih, već i djeca dvijetisućitih – ona djeca koja u posljednjoj priči zbirke Dekas AngelOS snivaju krunske anđeoske pobjede.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.