četvrtak, 23. srpnja 2020.

Robert Janeš | Objekt je to izraženiji što su mu sjene dublje



Prelazio sam cestu držeći ruku Dječaka
Gradili smo zaštitnu kupolu oko nas
slažući riječi
otpočetka i unatrag
pjevajući

Gradili smo svijet veselih otkrića
U njemu se dugo razmišlja
hodajući gore-dolje
poput Baltazara
i viče: Eureka

Smijali se našim sklonostima
kako volimo automobile
a želimo živjeti život
slobodnih bića
bez straha

Prelazio sam cestu pitajući se
Postaje li se u želji za bezbrižnošću
nebrižan?

I zastao u sjeni
kestena u cvatu...

Za ruku me držao Čovjek
što samog sebe stvara

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.