Kolumne

petak, 3. srpnja 2020.

Aleksandar Horvat | Potraga za izvorom


Uvijek nam je u životu važno naći se u nekoj egzotičnoj okolini za koju zna cijeli svijet. Tada bih bez promišljanja prihvatio opjevanu slavu takvog mjesta. Moja mantra bi postala: I ja sam bio tamo. No moj znatiželjni živac me ponekad iznenadi avanturom tamo gdje je najmanje očekujem.

Iz Delnica smo krenuli na sjever, prema Brodu na Kupi, svratili tamo u Vilinski gaj gdje u Kupu utječe Kupica (čije ime nas Podravce neodoljivo podsjeća na važan stakleni predmet svakog vinskog podruma), te prešli u susjednu Sloveniju usmjereni prema Osilnici. I dok smo zavijali serpentinama po “zavičaju Petra Klepca”, hrabrog diva čija djela jednako štuju s obje strane Kupe, moja draga gleda desno, ja gledam lijevo i tu mi se za oko zakvači visoka stijena prošarana zapjenjenim trakama planinske vode, među drvećem, tik uz samu cestu.

- U, jesi vidjela kako je lijepo?
- Što?
- Čekaj, okrenut ću se, baš je lijep mali slapić.

Jedna fotka s tog mjesta sjajno bi popunila arhivu putovanja. Tristotinjak metara dalje niz cestu, a uz brijeg, parking, odmorište, s oznakom Slap Nežica 0,3 km. Ovdje stajemo, ništa od okretanja, par koraka pješice će nam koristiti. I taman nakon fotke, na visokoj smreki ugledamo putokaz za Izvir Nežice. a pod njim pregažena staza nekamo u gusto planinsko raslinje. I tu započinje avantura.

Mi imamo sve vrijeme svijeta, pogledajmo kuda nas to može odvesti. Na samom vrhu slapa mala prirodna kamena kada gotovo mami na malo opuštanja. Potpuno smo neopremljeni, a i bistra voda je ledeno hladna, nijansu previše za vruć dan.. Nastavljamo stazom svjesni da izvor ovolike količine vode ne može biti “tu negdje”. No šuma je privlačna, vrijedi pokušati. Staza je očito ugažena nogama brojnih znatiželjnika željnih prirode. Svako malo sa staze skreće puteljak koji vodi bliže potoku, do nekog atraktivnog mjesta ili novog slapa. Naša staza krivuda lijevo desno, uzbrdo nizbrdo. Divimo se prirodnim strukturama koje je ovaj potok stvarao stotinama godina, pa sad po njima skače i prelijeva se, juri stepenastim kaskadama, lomi se preko kamenja, ruši preko stijena i panjeva, pa se smiruje u povremenim bazenima odražavajući zelenilo nad sobom, kristalno bistar i prirodno zdrav. Nakon pola sata, u fazi odustajanja, srećemo ljude s djecom te pitamo za izvor, ohrabruju nas da se isplati uložiti dodatnih deset minuta rekreativnog planinarenja.

I da, isplatilo se! Svaki naš uloženi korak je bio oplemenjen cvrkutom ptica, allegrettom pjenastih slapića koji nas prate, prizorima koji čovjeka tjeraju da sjedne i samo promatra, umotan u rahli povjetarac i hipnotički šum potoka. Osim prirodnih zvukova, sve je ostalo mir. Došli smo do izvora, ako je to pravi izvor, do pedeset metarske okomite litice koja zatvara klisuru s tri strane. Pod njom hrpa divovskog kamenja kao da ih je divovski Petar Klepac osobno tamo nabacao. Negdje iz dubine se čuje prigušeni huk. Iz pukotina među stijenama izvire voda, mlazevi debljine moje ruke združuju se u potočiće koji preskaču preko oblutaka, uvlače se pod manje kamenje, kotrljaju se preko blijedih i davno otpalih grana, sveudilj žureći, žuboreći i ljeskajući se na zrakama sunca koje se probijaju kroz grane smreki i stoljetnih bukvi. I tako je nastao potok Nežica koji nam sad pokazuje da krenemo s njim natrag u dolinu.

Dosegnuvši svoj cilj, izvor, koji nas je držao u fokusu gotovo kilometar i pol, na povratku istom stazom, opažam detalje ovog bisera, potoka Nežica. Gotovo sve stijenje i kamenje obučeno je u mekanu tapiseriju od mahovine, i nema drveta koje ne bi imalo čarape od istog materijala. Ptice se javljaju i naletima s udaljenih vrhova, put nam preprečuje divovski Limax cinereoniger, crni šumski puž beskućnik, vilin konjic ne mari za nas, a četveronožne papkare vidjeli smo samo u tragovima, na stazama koje stvaraju do svojih pojilišta. Njihove staze se na brojnim mjestima križaju s ljudskim. Pravilo prvenstva je jednostavno, međusobno uvažavanje. Bukve na strmijim mjestima korijenjem grade stepenice, klenovi nude uporište za ruke, samonikle smreke oštrim iglicama usmjeravaju dalje od opasnih mjesta.


I onda, tek na kraju puta, obraćamo pažnju na priču: “Djevojčica Nežica (Agneza) napajala dva vola kod Drežnika (selo u planini). Voda se podigla i povukla ih u dubinu. Kasnije, puno niže niz planinu, kod izvora na prifarskom jarku (Fara, selo u dolini Kupe), a to je baš onaj izvor kojeg smo uhvatili ispod itice, voda je za velikih kiša iz dubina izbacila jaram ovijen djevojačkim kosama. Od tad se izvor i slap zovu po Nežici.”

Priču je zapisao stanoviti Jože Žagar - Jagrov (1911 – 1996), šumar, zavičajnik, kulturni radnik i "domoznanec" ovoga kraja, a sadašnji turistički radnici su je ugravirali u drvo, nama na znanje. Zadivljujuć kraj jedne lijepe šetnje, s potokom kojeg se možeš napiti, doslovno i metaforički.

(A. Horvat, 28.6. 2020.)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.