I padale su jače nego prije nad jednim gradićem
jedne obične srijede u veljači, ledene snježne zvjezdice…
A ti si se smijao jednom dječaku što je trčao prema nama
s grudama u rukama dok si mi kavalirski otvarao vrata
zadimljenog kafića u glavnoj ulici.
Sjeli smo na drvene klupe jedno nasuprot drugom
i naručili kuhano vino s mirisom cimeta.
Na našim su satovima bile sklopljene kazaljke,
a ulicom su prolazila dva dimnjačara.
Pitao si me: - Je li to znak početka jedne sreće?
Šutjela sam i gledala te. Bio si poput tužnog, zaboravljenog pajaca
koji je izgubio svoj mir.
Pričali smo o zimi i mojoj cimerici,
smijali se drvenim klupama što su bile daleko od stola
i dijelile nas iako to nismo htjeli.
Hvalili smo dekana, glasali za didaktiku, strepili od seminara.
I dok se pušilo i mirisalo kuhano vino sa cimetom,
a gušio nas dim cigareta, velike su kazaljke na našim satovima
napravile nove krugove.
Jedno obećanje i nogostup prema kolodvoru…
Piši! Hoću!
I padale su jače nego prije nad jednim gradićem
jedne obične srijede u veljači,
ledene, snježne zvjezdice…
Tiho i sigurno ušao si tada
u stihove novljanske brucošice.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.