Andreja Kešić | Borik

Tvoj prostor i moje vrijeme mjere se podudarnim bljeskovima vezivanja neurona.
Moj prostor i tvoje vrijeme miješana su salata egzotičnog voća s preljevom od crnoga meda.

Kada poželim otići iz tijela, smisao je nedokučiva sinapsa, kašasta hrana dostavljena na prag ustanove za palijativnu skrb.
Kada poželim oči uroniti u svjetlost izuzimanja sebe od tebe, saznanje prepoznavanja ostaje na pokušaju pripadanja.

Pustit ću vodu iz slavine da teče i na izlasku ostaviti ulazna vrata otključana, s mišlju da se jedino bez kofera odlazi zauvijek.
Posijat ću vjetar iz prsa, ciljano u mjesta predviđena za rast nemira, pri pogledu na tvoja spuštena ramena.

Ljubit ću u mislima, iznova…
I iznova…
Tvoje titraje čeljusnih mišića.
I svaki put će iznova biti prvi put.
Grizeš, a ne gutaš.
Ne slušaš, a vidiš.
Tu si, a ne postojiš.
Kiša ti smeta, dok ju voliš.

Sretna sam, kada se tebi osmjehujem.
Sretna sam, zahvalna što te dišem u vlastitom vakuumu prolaznosti.

Tepih od iglica bora, najmirisnija smeđa je boja.
U boriku je zaspala tišina našega, jednog u drugom, postojanja.
Odmak od listopadnih šuma donosi mi sve ono što ne znaš kuda bi s njim, brzom dostavom tvoga bijesa i kada je dimnjak jedini dostupan zbog nameta pjeskovitog snijega.
Vezanih misli, čarolijom tvojih pokreta u međuprostoru života, ja te trebam da od mene upornošću iznudiš ono što tebi srce čini crnim pred moralom lažnoga svijeta.
Otići ću kada odluka preraste sjenu kontrole.
Otići ću kada se sjene rasprše.
Ne razumijem ni sada što ih oštrim rubom ocrtava, kada je svjetlost posvuda. Kada je izvor umjetna inteligencija srca.
Ne razumijem ni sada kako se usudim vlastitu tugu pripisivati tuđim postojanjima. Kada je samo moja, oh, kako je nikome ne dam.
Odluka.

Vlak poskakuje preko spojeva šina.
Mrak.
Vatra iz peći miluje plamenom tišinom zidove doma.
Lavež susjedovog psa.
Napokon sam sama.
Barem izvana.