Nada Vukašinović | Kuća pored mora

Ponekad je bilo tako blizu, kao da se noću uvlačilo u kuću preko praga pa u krevet i šumilo uspavanku, a ujutro donosilo krik galeba i plač razbijenih valova o stijene. Namreškana opna zelene mjesečine vukla me korak po korak, u dubinu prema potonulim zvijezdama. Uvlačim se pod plavi pokrivač, hladi me uz kralježnicu, povlačim ga preko glave, plutam u tišini.

Pokrivam se morem, a ono se mršti, hladi, pjeni. Zagrcnem se od ljepote, pršte slani mjehurići i evo čitavo more mi je u oku. Vidim samo jednu boju, more modrine. Siječem ga rukama na kriške, poput

zrele dinje i spremam po koži za teške dane. Izdaleka nas je poput magneta vukao k sebi plavkasti luk virskoga mosta.

Evo nas, stigli smo i srce bi zatreperilo. Toplo je, noći su blage, mirisne, more toplo, sve je na svome mjestu i čeka. I kada nismo imali svoje bijele zidove i crveni krov, imali smo najljepše zvjezdano nebo, plavo more, komarce, dvije bušotine jedne za vodu, druge za kanalizaciju, ali sve je bilo blizu, opasno blizu, ali nismo puno brinuli. Zvijezde su tu najljepše u kolovozu, a još padaju i suze svetoga Lovre pa zamisliš želju i zaspiš s njom.

Ona prespava pod tvojim jastukom, a ujutro se oslobodi dobije krila anđela i stalno ti je pred očima. I kada nismo imali svoje zidove i svoju adresu, imali smo dobre ljude, bijeli pješčani žal i brod na obzorju. Govore, da se kuća najprije rodi u glavi žene. Žena je postavi na noge, drži za ruku i pomaže joj da raste. Crtala sam kuću na moru godinama, po pijesku po kamenju po starim bilježnicama, ispod zatvorenih očnih kapaka. U snu koracima mjerim njezine sobe, terase, stepenice i zbrajam, dijelim. Sanjam mali val i ruku koja podiže sunce iz mora i kako gradim kuću od morske trave i bijelih oblutaka. Računam koliko svakome treba prostora, koliko sobe, prozora, terase, stepenica.

Na prstima idem iz sobe u sobu, brojim korake i mjerim udaljenost prozora od vrata. Brojim stepenice, padnem, koljena krvare, ali brzo ustanem i poput mjesečarke raspuštene kose hodam po ogradi ili po krovu i slažem crveni crijep. Slažem stolove, police, ležajeve i fotelje za odmor. Prstima ličim zidove i prozore plavom bojom i na svemu ostavljam svoj potpis. Treba mi red u ormaru, među haljinama i među cipelama. Ormari se teško zatvaraju, a treba mi i bijeli ormarić za cipele..

Onda oblikujem stazice, sijem travu, sadim ružmarin i lavandu. Bacam duge sjene i sklanjam terasu u hladovinu.

Šest žena i jedan pas trebaju svoj prostor, svoj zaklon od ljetne vreline, hladne plahte i mekane jastuke. Četiri mame, tri kćeri, dvije snahe, jedna svekrva, jedan sin i dvije unuke i jedan pas, trebaju kutak ispod krova, zaklon od ljetne vreline, hladne plahte, mekane ručnike. Šetam uz more, ispijam jutarnju šalicu tišine prije kave u mrežnicu oka hvatam dva galeba i malu koču. Ostavljam zelenu maramu ispod dva kamena, slažem papuče između dva galebova pera, ulazim polako, koracima mjerim dubinu. Ulazim polako u more, bosa s kamenčićima utisnutim u tabane. Kratko držim distancu od mora, glavu iznad namreškanog plavetnila, a onda uranjam svom težinom. Slani mjehurići na nepcu. More me izbacuje na površinu, tijelo je lagano, pluta, more ga prijateljski ljulja. U sobu unosim, mirise trava, pijesak na stopalima i sol na koži. I kosa mi je teška od soli i sunca. Bude se polako, najprije bake, pa mame, prepričavaju snove, dugo ispijaju kavu. Hodaju bose po toplim pločicama, omataju marame preko kupaćh kostima, razgovaraju o hrani o djeci, o planovima.

Hodaju bose po toplim pločicama, omataju marame preko pregrijanih tijela, razgovaraju o hrani o djeci, o planovima Prave popise za kupovinu, prilagođavaju jelovnike, usklađuju satove, dijele dan kriške poput zrele dinje. Djeci peku topli kruh, kuhaju griz na mlijeku, pune posude hladnom vodom, hlade podove i plahte i puštaju mekane bijele zastore vjetru. Češljaju kosu, nanose djeci na kožu mlijeko za sunčanje sa zaštitnim faktorima. Zauzimaju plažu svojim tijelima, ležaljkama, ručnicima, suncobranima. Sunce nad glavom, sunce u glavi, svjetlo u očima. Nauljena tijela polako gaze po toplom plićaku i po toplom šljunku. Čak su i duge sjene suncobrana tople. Kuća mora imati svega dovoljno. Za svakoga policu, krevet, stolac, stol, dovoljno svjetla i zraka i tanjur viška za slučajnog gosta.

Kuća mora imati za svakoga pravu knjigu, onu koju moraš čitati upravo sada, za svakoga mirisni grm lavande i ružmarina, list lovora i list kadulje. Različite uloge su mi dodijeljene, sad sam mama pa baka, sad svekrva, sad prijateljica, sad čitateljica, učiteljica, sestra. Pomiješani su mi kostimi, šminka, monolozi i replike.. Premještam, gomilam kostime, posteljinu, lijekove, ručnike, tanjure, lonce, knjige. Nitko mi nije rekao kako, nitko mi nije dao instrukcije, niti naputke. Koji puta se zbunim, pomiješam kostime, zamijenim replike, gulim luk u pogrešno vrijeme, sloj po sloj dok mi se oči ne prepune, a onda prelijevaju preko rubova, ali nitko to ne zamjera. Dijete zaplače ja idem tamo, dijete padne, ja trčim, dijete je gladno, nosim mlijeko.

Ponavljam brojalice, namještam krevete, pjevam dječje pjesme, a kada žena zaplače pružam joj maramicu. Dajem ono što imam i ono što znam, ne žalim se.