Marina Katinić | Poezija u doba korone – Kako bi bilo da nikad ne sanjaš?

Mnoge naše životne navike trenutno uopće nisu dostupne. Poezija jest. Razmišljajući o pjesnicima pogodnima za ova neobična vremena, onima koji nas „dižu“, a ne „spuštaju“ dvojica suvremenih hrvatskih pjesnika nameću se kao valjan odabir. Suvremena je poezija svakakva; ili govori o svakodnevici običnim jezikom, i u toj svakodnevici traži ono važno, ili zakučastim jezikom govori o tko zna čemu – na nama je da razumijemo. Često govori i o samom pisanju. Međutim, ona uvijek čudesnim riječima progovara o onom bitnom, stoga je u pravu Tin Lemac kada kaže da je poezija „materinski jezik čovječanstva“. U ovoj se situaciji koroniziranog života suočavamo sa strahom pred krhkošću zdravlja, ali i s postojanošću onoga što opasnost čini vidljivima – ljubavi i solidarnosti koje nas povezuju s ljudima, moći prirode, ljepoti svakodnevnog, snazi ljudske kreativnosti i humora koji se ne daju. Sada se treba baviti velikim temama koje se otkrivaju u malom, običnom i svakodnevnom.

Dva pjesnika iz ove preporuke spajaju ono svakodnevno i uzvišene, „velike teme“. Generacijski i prostorno različiti, najjača im je dodirna točka pozitiva. Tomica Bajsić, nagrađivani pjesnik, ali i prevoditelj, putopisac, grafičar, restaurator i crtač, rođen je 1968. Njegov su život posebno obilježila putovanja po Latinskoj Americi i Domovinski rat. Iako ga je Damir Šodan uvrstio u svoju noviju antologiju tzv. „stvarnosne poezije“ koja se u hrvatskoj književnosti javlja devedesetih, na Bajsića se ne može prilijepiti nikakva poetička ili ideološka etiketa. U svojim pjesmama uvijek počinje od konkretnoga opažaja ili događanja – npr. rike lava u blizini maksimirskog jezera – koji ga onda vodi na duhovno putovanje u daleke predjele zemlje i značenja – primjerice, do Afrike prije kolonija i svega što je iz nje iscrpila „uljuđena“ Europa (Postkolonijalna pjesma).

Putovanje kartografskim miljama starih istraživača uvijek je prolaz do potrage za onim bljeskom na obzoru, za onim posljednjim što daje smisao svemu našem iskustvu, baš kao što je Bajsićevu lirskom subjektu susret s malom prosjakinjom na zagrebačkoj zimi povod za zaključak da se uvijek može pomoći. Od Tomičina bogata opusa prijevoda s portugalskog i španjolskog, poezije i proze, izdvajam meni dvije najdraže knjige: lirski putopis po Brazilu „Dva svijeta i još jedan“ (Naklada Ljevak, 2007.) i najnoviju zbirku poezije „Nevidljivo more“ (Fraktura, 2018). „Nevidljivo more“ sažetak je Bajsićeva životnog i poetskog iskustva; opremljeno prozračnim ilustracijama pjesnikove kćeri Mare, ono u nisku sabire različite stanice autorova putovanja: od uzbuđenja surfera pod valom na oceanskoj plaži i plavog neba kakvim ga vide amazonski Yanomami, sve do prizora svakodnevnog urbanog nemilosrđa kojim, uvjereni u svoju pravednost, gazimo slabe i obespravljene – radilo se o osobama s ruba društva ili pauka kojeg će gospođa zgnječiti petom. Sinegdoha cijele zbirke, koju izdvajam, mogla bi biti pjesma „Ni prašina na pločnicima“, prigodna za ovo korona-vrijeme; kamo odlaze svi dani i trenutci, i sve duše prošlosti…jesu li otišle zauvijek, što je to zauvijek i ima li išta zauvijek?

Duše koje plamte u ognju svog nemira, kuda su otišle? /
(…) Što je zauvijek?
Na ulicama se događa sve što ima neko društveno
značenje, sve što zovemo poviješću: žamor, buka,
isprekidani glasovi, zastrašujući urlici, ali i pjesma
Koja nam kaže da se ne damo olako sveobuhvatnoj
tami. Postoje ulice…postoje ulice koje se
ne mogu naći na Google mapama, ali to ne znači da
ih nema. (…) Gdje je ulica koja se otvara u ono što
vjerujemo da je zauvijek?
(…) Ljubav je, vjerujem, zauvijek.

Iako pjesništvo Tomice Bajsića otpočetka obilježava narativnost, koja često prelazi u meditaciju pa i esejiziranje, neke su pjesme slikarske kompozicije: nižu se raznorodne slike bez intervencije tumačenja (Plavo nebo Yanomami). Bajsić je produhovljen pjesnik u čijem senzibilitetu ima mnogo kozmopolitske suobličenosti drugom i drukčijem, vitalizma koji slavi život i franjevačko-šopovske blizine siromašnim ljudima, životinjama i živoj prirodi uopće u kojoj se ogleda lice Boga. Njegovo „Nevidljivo more“ slikovnica je kojom možete uroniti pod more vlastite povijesti u kojem, pjesnik uvjerava, ima zraka i može se živjeti.

Drago Čondrić, rođen 1944., po mnogočemu je neobičan pjesnik: prvu pjesmu napisao je sa šezdeset i pet godina a dotada je čitao, čitao i čitao. Pročitavši hrvatske i svjetske klasike, kada je kucnuo čas, počeo ih je ugrađivati u svoje pjesme. Ovjenčan prestižnim nagradama, Čondrić je do sada objavio osam knjiga što soneta što lirsko-narativne proze. Za razliku od većine suvremenih postmodernistički raskomadanih i nedovršenih tekstova, Čondrićevi su tvorevine klasične zaokruženosti i klasičnog shvaćanja ljepote u umjetnosti: lijepo je ono cijelo a ono cijelo je ono zbiljsko. Čondrićev lirski glas ne rabi most običnog i svakodnevnog, on se izravno upušta u promatranje velikog i bitnog – smisla, vječnosti, dobroga življenja i tajne onkraj smrti. Pritom za sugovornike i svjedoke poziva velike literate čije riječi interpolira u vlastite stihove, stoga Davor Šalat s pravom kaže da „glavni problemi i protežnosti čovjekove egzistencije, kako je vidi pjesnik, svagda su isti pa u njihovu razmatranju i doživljavanju mogu i dan-danas meritorno sudjelovati i pjesnici iz bliže i dalje prošlosti (predgovor Cijeđenju zrela voća). Za ovu prigodu izdvajam knjigu soneta opet trenutku bliska naslova „Između Scile i Haribde“ (Naklada Bošković, 2018.), što bismo možda mogli prevesti i kao „između korone i potresa“ ili „između izolacije i bijega“ ili kako već želimo nazvati sile koje nas razvlače u suprotnim smjerovima. Ova je knjiga tumač simbola; katalog ujevićevski lijepih stihova u kojima se otkrivaju tajne svega što nas najviše zanima. Više bi pjesama moglo poslužiti kao ključ za čitanje zbirke, ali odabirem uvodni sonet „Bi li bilo dobro“.

Kako bi bilo da nikad ne sanjaš?
Da bježiš od snova, na oči im ne daš.
Da snove ko ptice oko duše ganjaš.
Da si stalno budan. Ali kad se predaš

I knjiga života ispisana javom
sa tvojim imenom u vječnost otplovi.
Kada Tvorac vječni u azuru plavom
upita, kad dođeš: a gdje su ti snovi? (…)

Doista, gdje su ti snovi? Psiholozi kažu da se ljudi ugrubo dijele u dvije skupine: one koji vjeruju da je štošta moguće i oni koji pronalaze problem za svako rješenje. Ljudi-pčele i ljudi-muhe. Pčela na livadi uvijek nađe cvijet, a muha nađe… znate već što. Kojoj skupini želimo pripadati? Ovi prvi, ljudi-pčele, oni su koji sanjaju i vjeruju, pa onda i ostvare barem dio dobrih snova. Ne zaboravite da poezija nije rezervirana za mali krug knjiških moljaca; poezija je ono što pišemo i govorimo jedni drugima u pozivnicama, u pismima, na ispraćajima, riječi kojima se obraćamo u molitvama i razgovorima samih sa sobom… i ono što slušamo od estrade. Nije svaka poezija dobra. Bajsić i Čondrić mogu biti početak kojim ćete se u ovo vrijeme neizvjesnosti otisnuti morem dobre poezije… to želim i sebi i vama.

Izvor: arteist.hr