Ivan Luketić | Anesidora

Boli svaka riječ
i misao
o tebi.
Zaboravljam ti
lice
i zanos.
Zaboravljam i
ostajem
u nekom
drugom sebi.
Sretnijem.
Koji lebdi nad vodama
i zuri
u beskraj.
I mahnitim očima
promatra
smrt zvijezda.
Čarobnu,
zastrašujuću,
veličanstvenu.
Divimo se izmišljenom Bogu
pokraj veličanstvenih
zvijezda koje
žive do posljednjeg daha
i umiru
za nas.
Za život.
I sami sebe
pozvani od daljina
uvjeravamo:
“I kad samo niti
ostanu
među nama
bit ću
i dalje tu.
Zauvijek.”