pa opet sunce i sve se stiša,
i kad se nova ukaže nada,
evo zle kiše, ponovo pada.
Tako i moja ranjena duša,
kao ta kiša, baš me ne sluša,
ni srce nije više cijelo,
jer meni tuga slama tijelo.
Hodam u nadi da ću je sresti,
možda me spazi na mokroj cesti,
ne mora ništa tada mi reći,
dok hladna kiša prkosi sreći.
Ja trebam samo, tek osmijeh njen,
I da je vidim, bar malo na tren!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.