Kažem ne bojim se,
dovoljno glasno i za one u posljednjem redu.
Neka čuju,
neka čuju svi, briga me.
Meni je dobro i u svemu tome uživam.
Malo bolesno, priznajem, ali tako je.
Svi računi odavno su plaćeni
i sve mrvice pobrane sa stola.
Nikome ništa ne ostavljam,
jer sve sam već dao
i nemam ništa za dijeljenje.
Kao i obično previše pričam,
nesuvislo mrmljam sebi drage melodije
i u svemu tome
vidim neki smisao kojeg drugi ne vide.
Možda lažem,
možda glumim neprimjetno,
jer drugo ne znam i ne zanima me.
Previše toga se nakupilo,
previše proživjelo, a opet kao da sam na početku,
prazan i čist od svega.
Upravo zato
smišljam čudnovate scenarije,
iako znam da se nikada neće odigrati
i nije me briga, ništa mi nije,
ovako dobro je i promjene su nebitne.
Ako želiš, pored mene stani
iza onog starog trulog zida kritike,
nježno otvori oči, probudi se,
prihvati izazov i postani svoj,
neotuđivi dio sebe.
Mjesta još uvijek ima.
Mjesta za sve one posebne,
one drugačije.
Čekam te!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.