srijeda, 4. ožujka 2020.

Božica Jelušić | Mogu li se knjige jesti?


Odnijela sam nekoliko "Čišćenja globusa" u grad, na dobre i pametne adrese. Putem sam zastala u LIDLU i potrošila pare na hranu, voće i sokove, te jednu roza sportsku majicu, u vrijednosti jedne knjige. Učinila sam to posve ravnodušno, s mišlju da koncem tjedna imam jednu promociju, pa ću nastalu "rupu" popuniti otprilike istim iznosom. Naime, da, to me nikad ne pitaju, ali pisanje je (i) posao, od kojega se nikada nisam usudila u cijelosti živjeti, zbog neredovitosti prihoda i različitog ritma ponude u raznim dobima. Radila sam "za plaću", koja je, recimo, sigurna premda mala, dijeleći stvaralačko vrijeme s rintanjem za nasušne potrebe.Usput sam brusila zanat, nikad ne tražeći prečice, već onim teškim putem, kojim idu ljudi navikli nositi velike gromade sizifovskog kamenja..

Ne preporučam nikome takav život, osobito ne u Hrvatskoj, gdje su honorari mizerni, kultura bez hijerarhije, karte podijeljene za ortačkim stolovima, i gdje ni jedna marljivost ni talenat nisu dovoljni, da bi se čovjek dovinuo do profesionalne razine: života od književnosti i prava da se nazove književnikom" u službenim papirima. Vjerujem da je na to mislio moj otac, koji bi dobio napad bijesa, vidjevši me satima u istom položaju, nad knjigom, dok je ruka vrtjela kosu nad čelom. sve dok nisam napravila "ćelavo mjesto", veličine kovanice od današnjih pet kuna. Onda su me vodili doktoru, ne zbog čitanja, nego uplašeni da je to nekakav doživotni tik, zbog kojega će me okolina ismijavati. Prestala sam vrtjeti kosu, sada natežem ušnu resicu, stimuliram koncentraciju.

A uglavnom, otac bi povišenim glasom naređivao: "Vuči se kuhati, kaj budete jeli dok ti familija sjedne za stol? Budeš im knjige donesla v loncu, ili kaj?": Kako je život počesto ironičan i pun prevrata, upravo to se događa u mojim (pre)zrelim godinama: jedemo knjige, prkosno se posladimo nečim što nam od mirovine ne bi moglo izaći. Kreditiramo sve one stotine sati, one noći čitanja do jutra, učenje jezika, memorijske vježbe, svu onu disciplinu strožu od vojničke, da recimo, na nogama ne možemo baš uvijek stajati, ali čak i tada možemo pisati i zapisivati. I kad je hladno i nema grijanja, i kad imamo temperaturu, kad izlazimo na važan ispit, kad smo malodušni i nesretni ili kad letimo u zanosu na kondorovim krilima.Pisati, recimo, kako je to smiješno dragi Z, , znamo u totalnom "cajtnotu", kad nas naši dragi zovu da im dođemo razbiti čamotinju i tremu na nekih 200 km razdaljine, a mi biramo onu drugu, manje privlačnu opciju: Ostajemo doma i pišemo, smatrajući to osobnim prioritetom.

Osobno, ja ne gubim mnogo vremena na tehnički aspekt pisanja. Sve složim u glavi, u potpunosti, do podnaslova i zareza, vizualiziram i pretipkam ili zapišem perom te "nevidljive tapije" koje će potvrditi vlasništvo nad tekstovima, premda ne nužno donijeti i neku konkretnu, promptnu potvrdu njihove vrijednosti. Sudbina teksta nije mi jasna u trenutku nastanka, no olakšanje koje osjećam kad stavim potpis na dnu, svjedoči da sam se nekih tereta oslobodila, dosižući stanovito stanje vedrine, kakvo na drugim poljima rijetko dosižem. I da, parafrazirat ću Wildea i ovom prigodom: Ako se sve u običnom svijetu i životu odvija "u okviru mogućnosti", pisanje na način kako ga ja shvaćam, omogućava mi da živim "iznad svojih mogućnosti", a da pri tom ne povlačim sankcije, niti se bojim da će mi na moj kapital sjesti ovrha, bijes ljubomornih ili otrovna zloba zavidnih.

Jer zbilja, ono je iznad toga, i uostalom, Brodski je najbliže onome kako osjećam: " Mi se propinjemo, zastajemo, guramo sa stihovima, ali oni uvijek izađu na čistinu. Izabrali su taj teški teren".A slobodno ovu završnu riječ možete pročitati kao "teret", fini palindrom, koji u oba pravca znači isto i jednako.

4. ožujka 2020.
Flora Green
Fotografija: Arhiva, Pozdrav Zagorki, meštrinji pera i heroini književnog posla.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.