srijeda, 25. ožujka 2020.

Aleksandar Horvat | Senzacije kasnog jutra (mjestopis u doba koronavirusa)



Ulicom je jutros protutnjao šleper, natovaren hrastovima, potpuno imun na viruse i potrese. Stresla se od njega moja ugodna toplina ispod pokrivača, zazvonio je prozor, osvijestivši mi “zaležanu” ruku po jastukom. Iza dvostrukog prozorskog stakla je zima, preko noći ocrtana bijelim ljuskavim krovovima i drvećem u bijelom cvatu, a peti je dan proljeća. U to čvrsto vjeruje breskva u dvorištu. Mačak drijema na prozorskoj dasci s njuškom nad radijatorom. Već nekoliko dana mrzi ovu proljetnu zimu, ostaje doma, nevoljko izlazi samo iz potrebe.
I ja nevoljko ustajem, potreba kasnog jutra. Prolazim kraj stola, na njemu lonac pun zrelih višanja i bokala sa svježim vrhnjem i zaseokom u daljini. Tamo dva škanjca vrebaju na svoj plijen, zarobljeni u okviru koloriziranog Večenaja. Metar dalje, iz voćnog buketa izranja miris bijelog grožđa i ananasa.
Dok hodam stišava se žubor potoka sa susjednog ulja na platnu, a pojačava prigušeni nedaleki zvuk ventilatora, te rasprava nekog sabornika. U klancu hodnika, nad mojom privatnom, od zime sklonjenom džunglom, sjaji bijelo sunce od sto svijeća i šest tisuća osamsto Kelvina. Ono ovdje gori cijele zime sve dok traje stvarni dan, asparagus ga obožava, a fikusi poštuju. Ovdje je svježe, presvježe za moje mutno jutro, ali podnošljivo za strpljivo bilje koje čeka blaženi tren ponovnog izlaska na proljetnu terasu. Mali kukac žuri preko lista Kineskog dolara (Pilea peperomioides) u potrazi za srećom i bogatstvom u ovom malom izoliranom ekosistemu. Ove zime mi je pileja preživjela.
Otvaranje vrata na križanju hodnika s kupaonom, pojačava se zvuk ventilatora, donosi lagano strujanje maestrala i miješa ga s mirisima sapuna i svježeg opranog ručnika. Zastajem nad provalijom, na trenutak zagledan u slučajne uzorke bjeličastog svoda i prtljam nešto. Ponovo se čuje potok, a za njim rušenje vodopada. Umačem zatim ruke u izvor koji šumi poput proljetne kiše, stresem se od hladnoće, udahnem malo planinske svježine omekšivača, pa istim putem natrag. Andrašićeva Drava mi je sada s lijeva, crkva na drugoj obali je i dalje na svom mjestu. Miris kave se šulja iza zavoja. Za cvjetnom zavjesom, maskirana žena prolazi ulicom kroz jutarnju tišinu. Padajuće kuglice stiropora razmiču se pred njom i talože pod mokrim rubnikom. Ovdje u toplini se oblačim, sabornika su zamijenili ljudi s maskama, umiranja i ozdravljenja, brojevi strmo rastu, dan se pokreće lijeno poput pretovarenog londonskog milenijskog kotača.
Okus i miris kave pronalaze svoj put do moje budnosti. Putujem kroz vrijeme. Dok društvena mreža algoritmički reda vijesti poznatih mi i dragih, jednako zaglavljenih putnika u nekim drugim prostorima, vani protutnji još jedan debeli svežanj hrastovih trupaca imun na viruse, potrese i siromaštvo. Takvih je danas bilo osam. Barem to nije eksponencijalno, no ne ulijeva nadu hrastovima. Za nas je još ima.
(A. Horvat, 2020.)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.