petak, 21. veljače 2020.

Katarina Zadrija | Zviezda veljika



I kej ti zviezda jena na nebu veljika
Kej z zlatnem pienzljinem po svietu slika?
Kakof si ti to čarobnjak
Il morti same domači si coprnjak?

Nie te bile, nekam si se skril,
Fanj dani megle si nas prepustil.
Stkala je ona vilinu vatu
I vljekla se sekud
I po nezamotanomu vratu.

A sigurne si ti starec truden bil,
Znaš, saki si tak je mislil.
A morti si same male si odriemal,
Da z starcem te potvaraju poujma niesi imal.

Su nekoji rekli da su te zaprašili
Z kemiju splašili, stra ti f kosti naterali.
A ja sem same čekala, em sem znala
Kak sakomu i tebe je urlab trieba
Da još ljepse bi sjal z plavoga neba.

Zabil niesi za grbavu skleroznu vrbu.
Z srebrnen si je roupcem okitil grbu.
Za briezu vilu visoku
Zotkal si zlatnu kiklju sam z svoju rouku.

Bajeru svilu pomalu sad faldaš
Pak karaš labuda kej nie pravi pajdaš.
Falde ti kvari, vodu po svoji kroji
Zimu priziva, za ljete ti ove zanje dane broji.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.