Da ćeš nešto ružno izgovoriti,
Niti da ćeš me dotaći grubo.
Bojim se tog dima zapravo
Koji klizi među prstima, koji
Je pretvorio život u varku,
Ostavio te nasred polja ko
Pticu, suhu travu s ožiljcima.
I svaka riječ ima oznaku rane,
Nekog davnog razočaranja,
Prekinutih niti, usamljenih dana,
Kavana u kojima kao da je srce
Dato psima. Bojim se te sjete
Zbog koje se povučeš u odsutnost
Neku, u popodnevni san kad te
Nije briga kakav život je psina,
Bojim te se takvog, bez vjere u
Dane koji se možda neće preživjeti,
Bojim se tebe i sebe kada se jutrom
Radujemo kao da će novi život
Sam od sebe u nekoj zračnoj
Kuli se pokrenuti. I spavam onda
Usred dana, da se oporavim od
Straha i sudbine.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.