subota, 22. veljače 2020.

Darija Žilić | Bojim te se


Bojim te se, ali ne zbog straha
Da ćeš nešto ružno izgovoriti,
Niti da ćeš me dotaći grubo.
Bojim se tog dima zapravo
Koji klizi među prstima, koji
Je pretvorio život u varku,
Ostavio te nasred polja ko
Pticu, suhu travu s ožiljcima.
I svaka riječ ima oznaku rane,
Nekog davnog razočaranja,
Prekinutih niti, usamljenih dana,
Kavana u kojima kao da je srce
Dato psima. Bojim se te sjete
Zbog koje se povučeš u odsutnost
Neku, u popodnevni san kad te
Nije briga kakav život je psina,

Bojim te se takvog, bez vjere u
Dane koji se možda neće preživjeti,
Bojim se tebe i sebe kada se jutrom
Radujemo kao da će novi život
Sam od sebe u nekoj zračnoj
Kuli se pokrenuti. I spavam onda
Usred dana, da se oporavim od
Straha i sudbine.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.