U vrijeme studentskih dana često i rado odlazila sam u kino. Bilo je to nalik nekakvom obredu, koji se nije smio propustiti ni izostaviti. Poslije toga, ćevapi u lepinji kod "Beške". dugi razgovori, rasprave o viđenom: sve je to davalo nezanboravan štih i šarm društvenosti, koji se nije mogao ničim drugim nadoknaditi. Jednom smo gledali sentimentalan film dugih kadrova, kakvi su tada bili u modi, pa je glavni lik, čeznutljivo gledajući u partnericu, izustio:
-Reci mi nešto lijepo...
Uslijedila je "emotivna pauza" na ekranu, a netko iz publike, grobno patetičnim glasom izgovorio je u mraku:
Dvorana se doslovce "raspala " od smijeha, te ostatak filma uopće ne pamtim. Jedino shvaćam, pola stoljeća kasnije, koliko smo bili glupi, nadobudni, neosjetljivi na finese, neizbrušeni za prave stvari i zapravo, u svemu nedostatni. Čovjek je zaista rekao "nešto lijepo", podijelio je s nama asocijaciju, pomogao glumcima u prevladavanju lošega scenarija. Takav prizor konja u trku, nešto je rijetko i dragocijeno. Konj je simbol slobode, energije, žudnje, vitaliteta. U snu znači vijest, dosizanje cilja, uspjeh i snagu spavača, koju treba probuditi. Čaroban je u ljudskom i vilinskom svijetu, ponekad opominjući na razularene strasti, ponekad noseći bića kroz sfere postojanja, do staništa idealnog. Između ktoničkih konja i blistavog Pegaza, kojega uzjašu samo najdarovitiji, dugačka je niska tih ljepotana bez premca, koji su se približili čovjeku i dako izgubili nekadašnju slobodu
Međutim, ove se zgode sjećam s drugim povodom. Zamolim li nekoga danas da mi KAŽE NEŠTO LIJEPO, zapravo ga stavljam u nelagodu i nepriliku. Ljudi se ne mogu sjetiti lijepih stvari. Teško ih prizovu, još teže verbaliziraju. Zaokupljeni su teškim, olovnim sadržajima, brigom, frustracijom, gnjevom na dnevne događaje. Sputani su u prljave i ljepljive mreže politike, gdje ružna lica govore lažljive stvari i šire loše vibracije.Korteširanje, nagovarnje, praznina, merkantilno snubljenje, kičersko udvaranje i simuliranje osjećaja,
proračunato dodvoravanje, medijsko urlanje, zamijenili su normalan razgovor, razmjenu misli i dojmova, svrhovitu polemiku.Stalno govorim kako ljudi "ne znaju govoriti" i ozbiljno to mislim. Oni se samo "služe jezikom", a oblikovati misli i dočaravati slike nešto je sasvim drugo, deseto i stopedeseto od toga.
Dan bi bio spašen, kad bi nam barem jedna od tisuću osoba, iz stvarnog i virtualnog svijeta "rekla nešto lijepo", ne računajući na uzvratnost, ne tražeći da i mi hitno "vratimo lopticu", već iz čistoga zadovoljstva, da se pravom rječju obilježi ispunjen, nemutavi trenutak postojanja. Lijepe su riječi čudotvorne, mogu izazvati pomak u našem osobnom svemiru, izbrisati boru zlovolje, osvježiti pamćenje, potaknuti nas da budemo bolji od sebe. One su, kao što je vidljivo, naš astrolab i vremenska kapsula, u kojoj je sačuvana ta slika konja u trku, toliko jaka, da je nisu izbrisale stotine drugih metafora i sadržaja, kojima je u međuvremenu bombardiran naš um.
Pitam se ponekad, jesu li mjesčinu stvarno ubili futuristi, i za koga bi Mujo uopće potkivao konja po mjesecu, kad nitko ne sluša sevdalinke, tko razumije metafore te vrste? Pomirih se s mnogo čime, no da mi je samo znati, sjeća li se itko iz onog znojnog ljetnog polumraka toga trenutka i te rečenice, dok zvuk srebrnih potkovica odjekuje na putu prema nebeskim prostorima, gdje hladan Mjesec izranja. A konj trči livadom....
11. veljače 2020.
Flora Green
Fotografija: Ivan Nivan
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.