srijeda, 22. siječnja 2020.

Sven Adam Ewin | Skaska o purpur cvijetu



I živio je čovjek u dalekom Sibiru.
I imao je posjed i imao je dveri.
I življaše sa svima u skladu i u miru.
I trgovac je bio. I imo je tri kćeri.

I bogat bješe vrlo. Ta nema čega nema.
I sobe pune srebra. I zlata pune kese.
I evo, na put dalek, on upravo se sprema.
I pita kćeri što bi - da s puta im donese.

A prva reče, krunu! I plašt sa zlatnom lirom.
I ogrlicu tešku od koraljnoga niza.
A druga ogledalce i češalj sa safirom,
Dok treća (i najmlađa)... tek cvijetak od grimiza.

I putovo je otac (a gdje sve bio nije!)
I nagledo se sunca. I snjegova. I bura.
I našao je poklon za svoje kćeri dvije.
Al nigdje nije našo taj cvijetak od purpura.

Taj cvijetak možeš naći (to rekoše mu ljudi),
U vrtu strašne Zvijeri, što živi na kraj svijeta.
Ti prikrasti se moraš (no pritom pažljiv budi),
Ta Zvijer je preužasna. Njoj ljudski miris smeta.

I nađe otac bašču. I ubra purpur cvijeće.
I pomisli u sebi da ima ruku sretnu.
I Neman ona strašna da vidjeti ga neće,
Al u tom času Zvijer mu – na rame šapu metnu!!!

I približi se licu. I na uho mu viknu:
- Što kradeš moje cvijeće? No hajde, reci, stari?
I diže ga sa zemlje. I iz sve snage riknu.
I vidje jadni otac da loše stoje stvari.

- A kome cvijeće bereš? – Neman ga škicnu bolje.
 On promuca od straha: - Nosim ga svojoj kćeri.
- Kći, dakle imaš, stari? – I Zvijer ga spusti dolje.
- Lijepa? – upita. – Lijepa!... - No, onda beri, beri.

- A kada već je tako, - promumlja tiho Neman.
- Ovog ću puta s tobom napravit izuzetak.
Ali uz jedan uvjet: samo ako si spreman,
Dati mi jednu kćerku, u zamjenu za cvijetak.

Razmišljao je stari sekundu, možda dvije:
I sebe je zapito, a što bi drugo, osim?
I reče (ništa boljeg - smisliti znao nije):
- Dat ću ti jednu kćerku. Tu, kojoj cvijetak nosim.

Zvijer se udobrovolji. I počeše si petu.
- Kad opet dođeš s kćeri, slobodno možeš ući
Kroz otvorena vrata, ko svojem dragom zetu.
A sad, lijepo požuri! - I zvijer ga pusti kući.

I reče otac kćeri. I ona plakat poče.
No nije bilo šanse da oca iznevjeri.
Očiju punih suza, reče: - Vodi me, oče!
I stisnu purpur cvijetak. I ode s njim ka Zvijeri.

I gazili su dugo. I rijeke i planine.
I bili su sve bliže. Kad pregaziše stotu,
Tad pogleda je otac i reče: - Tu smo, sine!
I radovala Zvijer se. Zgledana u ljepotu.

A purpur cvijeće cvate. I otac suze guta.
I rastanku je vrijeme. I treba kući poći.
On gleda svoju kćerku. Je li to zadnji puta?
Bez očiju tih dragih, hoće li živjet moći?

Još drže se za ruke. Opraštaju se dugo.
I otac pusti suzu. (On sebe za sve krivi.)
I grli kćerku nježno. I reče: - Zbogom, tugo!
I ostavi je Zvijeri, da tamo vječno živi.

A ona priđe Zvijeri, ko lakonoga breza,
I uz njega se privi ko rascvjetana ruža.
I primiče mu usne... (A prolazi je jeza).
I usnama ga taknu, ko svoga dragog muža.

I od toga trenutka - sve im je bilo dano,
Jer Zvijer kad primi cjelov od lijepog, ženskog bića,
Kao u skaski drevnoj što bješe zapisano,
On pretvori se pred njom u prekrasnog mladića.

I reče joj da Sven je. Da tako mu je ime.
- Ti Sven si? – kliknu ona. - A ja Ninočka, Svene!
To potvrdi Jenisej. Kad svršili su s time,
Zaroniše u rijeku... I ostaviše mene.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.