petak, 20. prosinca 2019.

Tomislav Dretar | Filozofija poezije: Što je to poetički sublimizam koji dolazi s Balkana?


Sublimizam je izraz koji se nalazi već u Bhagavad-Giti, potom je korišten od mnogih drugih mislilaca, a poslije Edmunda Burkea, autora "Sublimno Lijepo," pojam ulazi u znanstveni jezik.

Ipak, to je u njega pridjevska imenica. Sublimizam je za nas pokret, pojava, stanje duha jedne epohe.

Mi smo počeli tumačiti poeziju iz riječi koje igraju ulogu vrhovnog arhitektonskih principa u stvaranju i došli do sublimacije koja je priznata od strane kemičara, meteorologa, psihoanalitičara i filozofa.

Drugim riječima, uveli smo ideju poezije kao i njenog promišljanja koje podrazumijeva iskustva svih područja ljudskih znanja, ako ne i filozofski, vrijedi reći, interdisciplinarno. Sublimacija je ovdje kvalitativni skok jednog fenomena. U spomenutom procesu metode kad iz primordijalnog prelazi u nova stanja, ne mijenjajući suštinski sadržaj. Na primjer, vodena para sublimirana u led ostaje zauvijek samo H2O.

No, novo stanje je novi oblik što odgovara procesu poetskog stvaranja, gdje je riječ njen motor, motor separator  pjesničke riječi od stvari koja mu prethodi. Prvo, dakle postoji neka "stvar", neki fenomen poznat i čitatelju i pjesniku, a po tome pjesnik "skida" s te stvari pojam koji onda postaje samo riječ odvojena od svog polazišta ali koja čuva u pamćenju osnovni pojmovni sadržaj. Kao što se jod, kada se zagrije dovoljno, iz čvrstog pretvara u plin i kada zagrijavanje omogućava  kvalitativni skok.

Kao alternativa osnovni materijal će prevladati u  novi fenomen, u plinovito stanje, ali podrazumijevajući i njegovu bit s njim. To nas podsjeća na pjesnika u stvaranju poezije, pa ona onda potiče filozofa vidjeti poeziju kao igru riječi. Ili jednostavno rečeno,  pjesnik uzima "stvar" i pretvara ju u riječi, a ona, Riječ, dalje radi sama. Uobičajeno poimanje misterije stvaranja kreće iz metafizičkih slutnji što zatamnjuje pogled na stvarnost novog svijeta, a taj je novi svijet poezija. Poezija nema više potrebe za bilo kakvim bogom da bi se otvorila svijetu. Ona ne djeluje više kao Božja, ona sama otvara vrata svoje misterije a ondje – nalazi se ogroman svijet, svijet riječi neiscrpivih po smislu i značenjima što ju smješta u ontologiju. Tako riječ uzima k sebi sve svoje mogućnosti koje su prije bile pripisivane bogovima.

Takvim pristupom poetska riječ se referira na samu sebe i to samo odbacujući svoje suprotnosti poput barbarizma i banalnosti kao i preostali dio čitave jedne palete dehumaniziranih kvaliteta.

Poezija sublimizma se otvara prema obzorjima humanizma, gdje poezija i živi u transformaciji vremena, dajući humanizmu i vremenu jednu racionalno-kreativno jezgru ljudskog života, kako to označava Marjan Hajnal u tezi "Horizonti humanizma i transformacija vremena" obranjenoj 1992 na Sveučilištu u Beogradu. Dakle, pjesnici sublimizma stvaraju novu homerijadu. Riječ im je Bog, jedini kreator pjesama. Homerijada ne diže nove vrline u rang nebeskog, već te vrline nalazi je u riječi koja je  početak ljudske kulturne avanture; drukčije rečeno – ljudsko biće  počinje bivati čovjekom s prvom riječi koja i kad ima formu krika ima značenje riječi. Ljudsko biće postaje ljudski čin stvaranja samog sebe što je pomirenje, kulturološki gledano, mistike stvaranja i evolucije iz jednog klika, Bing Banga. U tom smislu pjesnici bivaju izabrani kao novi rapsodi da propagiraju novu povijest ovog svijeta. Ja bih dodao da se od rata i njegovih post-traumatskog šokova, ako su pjesnici živjeli rat realno ili u razmišljanju, i to tako da pjesnici ne upadaju u stanje mržnje ili osvete, već umjesto toga, oni dolaze do točke sublimacije kroz poeziju  stvarajući estetska bića koja su potpuno otvorena  svijetu, što uključuje misao da ljepota više nema istu biti kao prije. Da estetičko nije samo ono što izaziva osjećajno uživanje smirenosti i sklada u divljenju vidljivom, već traži sklad između mnogo drugih stvari i odnosa među riječima koje nisu uvijek lijepe po sebi već su lijepe u djelu i skladu unutar njega. Htjeli smo reći da njihov proizvod mijenja svoj sadržaj, svoju biti kao struktura, pa čak i njegove vrijednosti dosežu etički prostor razmještanjem u prevladavanje prvotnih uzbuđujućeg stanja koja pripadaju fenomenologiji u filozofiji a psihijatriji u tretmanu na istom nivou.

Sublimizam je novi način gledanja na stvari  estetike, to jest on poziva na drugačije čitanje, poimanje i tumačenje poezije. To je razlog da se sada razumom prvenstveno, prije no dušom, služi kao principom filtriranja u odnosu na osnovni materijal, što je prethodno po nekim tumačenjima.bilo isključeno,  a to se događa, za razliku od poezije shvaćene ogledalom duše.

Potrebno je ovdje primijeniti krajnji princip - princip ontologije neiscrpnog (Luigi Pareyson).

Razum otvara vrata osjećaju da utre put koji ga vodi prema katarzi, susretu s istinom koju se može prepoznati jer je riječ i krenula iz istine a ne u potrazi za istinom. Naime, za istinom tragaju sve znastvene discipline, pa i filozofija. Poezija polazi iz istine koja je prije svega Riječ. I to nije, međutim,  geometrijski raspored ili vremenski slijed, za početak senzacije, dok je pre-citat nešto što im omogućuje da poeziju shvate kao kreaciju iz njene vlastite istine, kroz racionalno načelo, ali putem novih i malo poznatih sklopova mogućnosti riječi, budući da je poezija prije svega igra riječi i značenja svih njenih potencijala.

Sublimistička poezije ne može li se shvatiti kao jezik, jer jeziku je cilj izvanjski, stran njemu samom. Poezija je biće samo za sebe. Bilo koja riječ može biti početak, ali ne krajnji cilj svih poezija što bi uzrokovao neki nametnuti, izvanjski, obrazac. Naravno formu ne shvaćamo kao oblik soneta od 14 redaka. Naime, prva riječ je poziv drugima da uđu u red gdje pjesnik igra riječima. Po kapacitetima riječi pjesnik mora izgraditi, pa čak i koreografirati plesni oblik koji će živjeti u budućoj formi, nikada unaprijed zadanoj.

No, pjesnici su dobili riječ na dar ili su ju dosegli u svom uhu, što je samo uvjet da budu pjesnici. Sigurno je da samo pjesnički genij može čuti, osjećati kao priliku da izgradi do tad neviđeno, da stvori poeziju. Nitko ne zna odgovor na pitanje što je to poezija. Ali čim riječ dotakne osjetljive poetske sprave, ona sebe otvara kreativnoj sposobnosti, prepoznaje se kao takva.

Jedna škola poezije nadilazi druge, uklanjanjem baza, jer budućnost je cilj skori, koja je sada postala način gledanja, promatranja stvari na višoj razini i zato je to novi način. Stara škole je sa svojim humanizmom dovela svijet na višu razinu pismenosti, jezika, uključujući i porast razine u razgovoru s visine veće od svoje vrijednosti. Jednom stvorena, poetska djela postaju vječna jedinica. Vječnost je njegova narav i sudbina. U poeziji, nema borbe, Polemos nije istinska priroda poezije, osim ako borba nije bila njegov element gradnje. To je samo mogućnost da duže ostanu na pozornici do završetka povijesti svog vizualnog oblika. Ples Aske nikada ne prestaje pred vukom. Iako se Vuk može igrati s njom odlažući svršetak igre između dobra i zla. Poezija naglašava utakmicu između umjetnosti i pravi pohlepe. To ne znači da se nalazimo u opomeni od smrti jer kada se čini da su sve mogućnosti iscrpljene ostaje Križ kao način iskupljenja za estetski čin. Tu ostaje misao koja će umrijeti razapeta, ali riječ je odvedena u novi život, u uskrsnuće. Igra se nastavlja.

Poezija sublimizma daje razumijevanje koje isključuje statičke ideale Platonove i aristotelovske škole koji je stvorila helenske filozofija kao klasični ideal lijepog kao istine ali gdje istina postaje statična vrijednost i zaustavlja povijesnost poezije. Dakle, onaj koji je tvrdio i dalje tvrdi da umjetnost, pa tako ni poezija, nema povijesti, ni promjene u svom biću. Naprotiv, ako bismo pokazali likovne instalacije suvremenog slikarstva, performanse ... pokazat će se da je teško naći nešto lijepo za reći u skladu s poimanjem lijepog, tako da neće priznati takvom činu umjetničke vrijednosti. No, nova racionalnost ima argumenata za pokazati da je to estetski vrijedno djelo. Isto se može reći kako je i osoba na taj način stvorila umjetničko djelo. Tu su i pjesme koje, kao što su instalacije objekata, instalirale riječi i stihove u prostoru i vremenu poezije. I one dolaze do umjetnosti koja je konačni sudac. Lijepo je s mjesta cilja umjetničke tvorbe, pomaknuto na mjesto sredstva umjetničke tvorbe. Jednostavno usporedite jednu Botticellijevu sliku sa sobom ispunjenom raznim predmetima, s uređenjem onoga što zovemo instalacijom naslovljenom kao umjetničkim djelom.

Tad možemo vidjeti da tu  postoje dvije forme koje imaju jednu zajedničku stvar – formu gdje su forma i drugi elementi tvorbe toliko udaljeni da se međusobno potiru, ovisno o interpretaciji stare estetike, ali da ne mogu ukloniti riječ "umjetnost" iz djela.

Završna točka zvana ideal ljepote je evoluirala tako da nova umjetnost treba shvatiti, mora uvesti niz novih znanja koje bi trebalo imati u trenutku opčaranosti umjetnošću i divljenja kakvo je nešto što je lijepo kao Umjetnost renesanse. Drugim riječima, mišljenje ili poimanje umjetnosti su se promijenile s bićem umjetnosti. Nema više istog odnosa prema tradiciji, drevnim znanjima, već s onima koji su tek za shvatiti. A, osim toga, ta će znanja graditi svoju strukturu s  drugog polazišta. U našem slučaju počev od riječi i njenih neiscrpnih značenja.

U ovom trenutku vrijeme je ušlo u povijesnost umjetnosti. Istina je da nam nova poezija donosi nešto što nije samo prosta statika, ali mora se reći da koristi istu podlogu kao i klasična umjetnost, isti izvor, koji je sam život ali hoće li forma biti dinamična u biću ne imobilizirajući njihove pokreta. Sve mora biti adaptirano u budućnosti, novosti umjetnosti. Do sada, bilo je puno posla u sjeni, od strane nepoznatih, djelo koje nije shvaćeno i ne-shvaćeno, umjetnost novog, a time i naše, kroz projekciju u sublimizam u potrazi za multi-dimenzionalnošću strukture i oblika, a osobito njihovih dinamika. To je pokret kreativnih ideja kroz prostor, vrijeme, misao, osjećaj, što ih čini zrelim u protoku vremena na putu u vječnost, gdje nekategorizirano vrijeme ima kvalifikacije, kategorije vrijednosti. A sve to jer cilj vječnost ne zamrzava se u jednoj odbacivoj dimenziji. I to nema nikakve veze s relativnošću istine. To je dinamika istine.

Spomenuli smo samo  sublimno i sublimaciju, kao sastavne dijelove sublimizma u umjetnosti. Sublimno ne prepoznajemo kao neku najklasičniju krunu božanstvenosti i svetosti, nedodirljivo u odnosu na profano. Sublimno je osmišljeno na razini specifičnoj za ljude, ono se smješta u riječi i njenim neiscrpnim kapacitetima. Dakle, za takvu slavu, uzvišeno, kao takvo, prvi smisao, stavlja  čitatelje, gledatelje, slušatelje, tumače i druge osobe koje dolaze u dodir s umjetničkim djelom u  podređeni položaj, i sve to u jednom proizvodu kojem nije dopušteno da miješa svoj karakter prolaznoga postojanja u vječnost (klasični koncept dobra) ideala ljepote. Za nas uzvišeno/sublimno dosiže najviši mogući stupanj slobode, slobodne igre ljudskih snaga, crpeći elan iz riječi koja nosi sa sobom iste neiscrpne vrijednosti / značenja.

Rijetkima je moguće kao autorima sublimacijom iskočiti iz svojih okvira, sublimirati u novu tvar, novo fizičko stanje kao kad vodena para brzim hlađenjem sublimira uzvišeno u snježne pahuljice. Ovaj čin pokazuje da umjetnički jest katarzički proces  jer oslobađa riječ od okova nametnute ideje.

Zahvaljujući sublimiraju bića, puštanja u novo stanje, novu suštinu, pojavljuje se novo biće koje je sebi samom jedna od novih sloboda koje pružaju nove mogućnosti za umjetničko stvaranje. Ni jedna sloboda nije izgubila niti jednu svoju mogućnost. Možemo uzeti u obzir sve ovo kao u slučaju vodene pare, H2O, koja je bila jedna jedinstvena vrijednost ili vrijednost određenog tipa, u čvrstom stanju, još uvijek jeste H2O koja dobiva neke nove vrijednosti koje to nisu u plinovitom stanju. Međutim, na toj razini novo-sublimiranog  pronalazimo nove mogućnosti interpretacije, nova neiscrpna značenja, podsjetimo li se Luigija Pareysona.

Ukratko, sublimizam je proces oslobađanja koji je ograničen samo sobom samim, što je nemoguće u stanju prethodeći ideji sublimizma. I to također donosi raskid. Sublimizam prekida sa svime što ograničava umjetnost, osim sa slobodom koja se pretvara u spiritus movens, zastupnika/agenta koji intervenira između dvije slobode. Sloboda nije izravna beskonačnost,  ona uključuje diskontinuitete, a ovdje, u našem promišljanju, nalazimo da najnovija otkrića matematike i teorijske fizike pokazuju za umjetnost vrata u svojem postojanju.

Mi ne želimo definirati i stoga ni ukinuti slobodu, što je polazna točka sublimizma, a time usuđujemo se reći, eda bismo izašli odmah nakon što smo dodirnuli temelje znanja i razumijevanja interpretacija - da je sloboda ograničena samo po sebi. Drugim riječima, smatramo da je sublimizam  novi horizont slobode stvaranja.

Da bismo to sve objasnili još nam treba puno prostora jer smo se usudili izaći tek s uvodnom filozofskom raspravom o tim temeljima, matrici poezije - što je Riječ. Utoliko treba reći da mi ne proizvodimo novu teoriju poezije već dajemo uvodno filozofsko promišljanje filozofije čiji je cilj biće poezije.

Zatim, riječi i sublimizam imaju jednu vlastitu hidrografiju, postoji jedan tijek, struja koja okuplja sve u ansambl gdje se zasniva ideologijska struja navedena u tekstu. Nitko nije izbačen iz  tijeka kolegija i prima sve pritoke s prigiba koji vodi do Baštine sublimizma. I to općem planu kao i u nacionalnim jezicima, ali to ne znači da se može bilo što staviti u ušće hidrografije sublimizma, jer postoji samo jedan (sublimizam), onaj koji nije bilo što (banalnosti nije mjesto u sublimizmu koji oslobađa riječ). Sublimizam kao osnova za oslobađanje riječi u njima samima može biti ograničen samo slobodom koja nadilazi sadašnjost ne samo u sadašnjosti, i to najplemenitijim dijelom slobode.

Sloboda se samo slobodom može ograničiti i tu se otvara prilaz onome što će doći u budućnosti. Sve to ukazuje na to da su vrata otvorena svima, a mi smo samo prokrčili jedan drugi put, jedan drugi put umjetnosti kroz sublimizam, inovatoski i slobodarski.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.