ponedjeljak, 2. prosinca 2019.

Oleg Antonić | Čini mi se barem struna još je živa



Čini mi se stvarnim da me više nema
u zemljama ljeta, dana i minuta
pred porodom lakim ispod teškog skuta
ovaj dok trenutak još je prala trema.

Čini mi se nigdje mene biti neće
ustrebam li riječi s kojima ću znati
svrstati svu slutnju, razmrsiti vlati,
probirati sebe tamo gdje se kreće.

Čini mi se da me nije niti bilo
sjetim li se spiska odlistalih slika,
kopljanikom kad sam, otesanog lika, 
mamuzao kljuse ne bi li se snilo.

Čini mi se. Trajem. Učini se vrijeme,
barem jedna struna uzvijori živa
darnuvši me: - Diši! U dahu se biva! -
kad bi me spram groblja saplitalo breme.

Čini mi se da smo više nego ikad
pipamo li kuda opiljci nam kliju,
mislimo li kamo misli nama viju;
taman da nas bunar ne obere nikad.



* Četrnaesti i petnaesti red ozvučeni su zadnjim taktovima „Utjehe kose“ Antuna Gustava Matoša.
** Tekst duguje postojanje i prvi red pjesmi „Rastajanje, mrtve strune napinjanje“ Božice Jelušić (Kvaka; 14. studenog 2019.).

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.