Luka Huzjak | Heliosova kupka

Helios neumorno obasipa svojim zrakama malograđansku sredinu ne bi li ipak došlo do promjene, do prosvjetljenja koje nam je potrebno. Ne znam, ne znam, vidjet ćemo…

Gradski ministar mr. sc. Korumpiranić uzdiše umornim i izmučenim licem, na kojem koža samo tako visi. Iz dana u dan sve mu je teže prelaziti deset metara udaljenosti tijekom godišnjeg odmora u kolovozu preko velikog gradskog trga Ludograda iz zgrade gradske vlade sve do Ministarstva rada. Osjeća neponovljivi strah kada bi hodao tim starim rimskim trgom. Boji se da će pasti i da se neće imati za što primiti. Drugi imaju taj isti osjećaj kad se odvaže elastičnim užetom i bez padobrana uz moralnu podršku instruktora bungee jumpinga skočiti sa šezdeset metara visokog mosta diktatora Ludog, inače prvog gradonačelnika Ludograda u bivšem i u nekim sjećanjima omiljenom totalitarnom sustavu.

Dugo se prenemaže i hoda trgom ne bi li prevladao strah. Konačno, spotakne se, zamalo padne i mora se oprijeti, što je smijući se vidjela ludogradska gradska straža pred zgradom vlade, o stup lampe kako bi se nakratko odmorio i usudio se krenuti dalje. Iskustvo to i osjećaje povjeri kolegi ministru zdravstva dr. Škrtozdraviću, mladom čovjeku s kružnom bradom, dobre ćudi i toplog lica. U zgradi vlade ima vlastitu ordinaciju koja mu služi za hitne intervencije i kao ispomoć obližnjim bolnicama ne bi li time uspio nekako uštedjeti novac u zdravstvu i spasiti sustav od kolapsa.

„Nervoza i stres”, rekao mu je, „sportom se bavite, prijatelju i ozdravite. Zimi malo klizanje, skijanje, sanjkanje, ljeti šetnja, kupanje ili sunčanje…”

„Više ne vjerujem ni zraku, ni suncu, znate prijatelju svi su oni korumpirani, pa ja znam, ja sam ih potplatio”, bunca i proturječi nježnim glasom mr. sc. Korumpiranić doktoru Škrtozdraviću. „Nada mnom se navilo crnilo – spava mi se… Toliko da bih se primio za tebe. Osjećam se mnogo sigurnije kad se primim za nečiji džep, hoću reći, za nekoga.”

Hodaju poljskom cestom među drvećem okruženim vlažnom i ponegdje presušenom, smeđom travom. Danas je padala kiša. Helios ugodno grije kroz oblačiće koji su pružali kakvu-takvu zaštitu. Vlažan i ugodan zrak fino širi nos i pluća. Lagani povjetarac raznosi pelud cvijeća. Cesta je malo prašnjava, ali i blatna.

Ministar dr. Škrtozdravić počne se grohotom smijati: „Ne vjeruješ ni zraku, ni suncu. Ne trebaš im vjerovati, samo pogledaj ispred sebe i osjeti… Uff kakva je bila ova cesta prije tri tjedna. Suha kao barut. Pogledaj sad. Pogledaj ove brjegove, sad su se malo pozelenili i osvježili. I ti si tako bio gol i smeđ brijeg, a sad si pozelenio, sad si udahnuo života… Ostani malo tu na zraku i suncu, pomladit ćeš se.”

„To kaj govoriš zvuči ko filozofija ili neka druga poetika. Pa kaj ti tam radiš u ordinaciji?”

„Ma kaj filozofiraš, to je medicina… Znaš kaj? U svibnju sljedeće godine s kolegom, znaš ga, naš prijatelj, sveučilišni specijalist ministar financija Malverzantić, idemo malo vježbati i sunčati se kako bi ti pravili društvo. Kolega Malverzantić, univ. spec., uvijek je jako nervozan. Uvijek se prima za glavu i pleše i onda kad sjedimo zajedno s vladom na pivi u onoj krčmi na ludogradskoj planini.”

I tako, mr. sc. Korumpiranić, dr. Škrtozdravić i Malverzantić, univ. spec., idu svako lijepo i ugodno ljeto na kupanje u obližnje mjesto nedaleko od Ludograda nekih pola sata vožnje. Mjesto je prekrasno. S jedne strane visoka zelena šuma, na drugoj brjegovi, a pred njima rijeka spremna za kupanje. Baš lijepo za sunčanje, kupanje ili čak vježbanje. Na brijegu se nalazi crkva uz glavnu cestu s koje ih je mogao svatko promatrati. No, tko bi ih promatrao, tko bi na njih obraćao pažnju dok se kupaju ili vježbaju? Tko uopće ljeti, dok su svi na godišnjem, hoda mjestom? Ne hoda ni uvijek ljuta strina Kata sa susjednog brijega, ni uvijek napudrana mlada djevojka Ana, strina Evica je u kolicima, župnik Zdravoduhić je na godišnjem, a ostali se motaju u šumi, ispred seoske krčme ili u vlastitom dvorištu.

Kupaju se tako ministri veselo. Nakon kupanja odluče malo povježbati. Ministar dr. Škrtozdravić naučio je par vježbi gledajući emisije Davorke Velikoguzić, poznate gimnastičarke i trenerice na ludogradskoj televiziji. Hodali su po brijegu, vrtjeli rukama pred sobom, dizali i spuštali noge, čučali ili ustajali i to sve pod budnim okom i zapovijedima dr. Škrtozdravića koji je bio lako prepoznatljiv po svojoj kružnoj bradi i tenisicama crvene boje. Osim toga, dr. Škrtozdravić ima dlakave noge i prsa. Ministar mr. sc. Korumpiranić ima plave tenisice i dugu mokru kosu. Ministar Malverzantić, univ. spec., istaknuo se pak šarenim tenisicama i ćelavom glavom. Ne znam kako bi ih se inače na tom zelenilu moglo razlikovati i uopće prepoznati.

Ljeto je lijepo, toplo uz lagane povjetarce i tako se naši ministri kupaju svako popodne. Izgorjeli su od sunca od glave do pete, ali imalo je to i dobar učinak. Malverzantić, univ. spec., nije više tako nervozan i ne pleše dok pije pivo u skrivenoj vladinoj krčmi, mr. sc. Korumpiranić bez straha prelazi gradski trg, a dr. Škrtozdravić svojim pacijentima uvijek rado ističe kako je pomogao kolegama ministrima Heliosovom kupkom i tjelovježbom poznate Davorke Velikoguzić, a i namjerava napisati priručnik znakovitog naslova – Zdrav ministar u zdravoj državnoj upravi.

No, ne živimo bez razloga u malom mjestu. Ponekad se i nasmijemo i liječimo svoje živce. Odigraju se tu i veseli igrokazi bez umjetnika, bez glumaca. Ponekad u tome sudjeluje i samo mjesto…

Mijo Navekpijanić, vrijedan farmer i gazda, kosi jedno popodne djetelinu na svojoj zemlji nedaleko od rijeke. Helios je pržio. Ugrijao se jako, potamnio i dobio sunčanicu. Bilo mu je jako vruće u čizmama. Kod nas se takvi ljudi ne peru od krštenja pa do smrti, zimi kako se ne bi prehladili, ljeti zbog manje vode u zdencu ili pak kako se ne bi oštetila koža od toliko ispiranja. Mijo je baš htio malo namočiti noge u rijeku. Ugasio je flaksericu i odložio je na travu u hladu. Spuštao se prema rijeci kad se odjednom zaprepašten zaustavio. Tri gola čovjeka, jedan s bradom, jedan je ćelav, u kratkim kupaćim gaćama i šarenim tenisicama mašu rukama, vrte glavom, trče uokolo ili se nekontroliranim kretnjama bacaju na travu. Zašto oni tako vrte glavama? Jedan od golišavaca povikao je i počeli su se lupati po prsima, dizali visoko ruke i spuštali ih do stopala.

Mijo Navekpijanić nije razumio o čemu se radi. Palo mu je na pamet da su to možda ona tri luđaka o kojima je čitao u Malograđanskom tjedniku, novinama koje redovito stižu iz Ludograda. Vjerojatno su ta tri luđaka pobjegla iz ludnice i sada tu trče u okolici mjesta. Ustuknuo je, stao, primio se za glavu, potrčao natrag do flakserice kako ga golišavci ne bi vidjeli ili, još gore, napali. Kad je došao do glavne ceste, brzo se uputio do mjesne općine kako bi informirao mjesto… Sreo je Matu Malodebelog koji se također vraćao s košnje djeteline. Zaboravio je da je flaksericu ostavio na livadi.
„Sused Mato, zabil sem flaksericu na livadi. Molim te, pričuvaj mi je. Idem do općine s važnim vijestima. Hitno je! Pitanje je života ili smrti!”

„Pa kakva vijest?“

Mijo Navekpijanić sav preplašen okrenuo je glavu prema rijeci:

„Pripazi kad ideš do rijeke”, upozorava ga.

„Kaj se dogodilo?”

„Neki goli luđaci se kupaju… Došli su iz grada. Mlataraju rukama, bacaju se na travu i deru se.”

Ugušio se skoro Mijo Navekpijanić.

„Idem to prijaviti na općinu,” to je jako važno, „a ti pripazi da te ne zlupaju.”

Mato Malodebeli krenuo je do livade, ali je susreo Franju Veselog iz susjednog mjesta. Zajedno su se onda usudili baciti pogled s brijega na rijeku. Dok su oni tako pokušali steći dojam o svemu, usput su prolazile dvije žene i isto su se zaustavile. Zaustavila su se i tri obrtnika koja su se vraćala sa sajma. Ubrzo je na brijegu bilo puno ljudi i smijali su se pokretima golišavih ministara koji sunčajući se izvode gimnastiku uz rijeku. Ali smijeh je bio trpki, tih kako ne bi smetali uporne gimnastičare. Kao iz vedra neba činilo se da je dr. Škrtozdravić krenuo prema brijegu, a za njim i mr. sc. Korumpiranić i Malverzantić, univ. spec. Svi su preplašeni:

„Idu na nas!”

Svi su počeli bježati do općine.

„Ide općinski pravnik”, spomenuo je netko iz gomile.

I stvarno do gomile na brijegu pojavila se velika pojava voditelja ureda za ljudske veze, protokole, poznanstva, nezakonitu nabavu i sl. Ivo Uhljebić, dipl. iur., s bijelom košuljom bez kravate, sa slamnatim šeširom i sunčanim naočalama. Sporo je hodao i radio velike korake. S njegove lijeve i desne strane hodali su za njim jedina dva mjesna komunalna redara.

„Gdje su?”, upitao je kruto.

Mijo Navekpijanić pokazao je prema rijeci.

Uhljebić se popeo na brijeg i pogledao prema rijeci.

„Koji su pak ti?”, upitao je Uhljebić kruto kao i maloprije.

Nitko nije znao.

„Hajde Mijo, odite dolje i upozorite ih da da se obuku. Vi ste svaku nedjelju na misi.”

Mijo Navekpijanić malo se počeška po kosi i ušima.

„Ja? Zašto baš ja?”

„Vas će Bog zaštititi, vi idete k meše,” uvjerava ga Ivo Uhljebić, dipl. iur.

„Ne bi se usudil tak Boga izazivati… Ne želim se dovoditi u opasnost… Još da me dobro izlupaju”, protestirao je Mijo i maknuo se od pravnika u pozadinu.

„Idi ti”, zapovjedi pravnik jednom komunalnom redaru, „ajde samo brzo skokni do njih i napomeni im da se moraju obleči i da im tak zapovijeda pravnik… No, kaj se nećkaš? Zapovijedam ti, kreni!”

„Pravniče”, započne naglas, „gdo bu se pobrinul za mojeg Nikolu, ak se meni nekaj dogodi?”

Niti drugi komunalni redar se ne usudi.

„Onda pemo svi skupa”, odbrusi Ivo Uhljebić, dipl. iur.

„Kak ih bumo zaskočili?“, pitao se naglas Uhljebić. „A, kad ih i zaskočimo, nemamo ih čim zavezati… A kad bismo ih zvezali, nemamo ih čime otpeljati… Stara općinska škoda je na servisu.”

Naši golišavi ministri u tom trenu počeli su zatvarati i otvarati usta.

„No, vidi luđake”, komentirao je Uhljebić, „otvaraju usta bez ikakvog povoda… Blaž!”, obratio se jednom komunalnom redaru, „ajde do općine i ponesi neko uže. Ajde, požuri se!”

Komunalni redar je otišao.

Golišavci su uskoro opet otvarali i zatvarali usta, potom se udarali o prsa, dizali ruke u zrak i spuštali ih sve do listova. Ubrzo nakon toga počeli su se oblačiti.

Ministri mr. sc. Korumpiranić, dr. Škrtozdravić i Malverzantić, univ. spec., krenuli su prema brijegu. To je bio najbrži put do glavne ceste. Što su se brijegu više približavali, to je među gomilom vladala veća panika. Uhljebiću se učinilo da ih je negdje već vidio.

„Pa to su oni gradski ministri o kojima smo čitali u Malograđanskom tjedniku. Vrag ih odnesel!”, netko je glasno doviknuo.

„Je, je… Ono je dr. Škrtozdravić. Prošli mjesec nam je zaprl ambulantu!”

Nemoguće je da su sva trojica poludjela, to ne može biti, pomislio je pravnik, okrenuo se prema Miji Navekpijaniću oštro pred oči, rekao mu glasno da je pijani mamlaz, zatim je otišao do rijeke. Pozdravio je ministre i pozvao ih na brijeg.

„Dobar dan, gospodo ministri, pojte k nami gore na brijeg. Gore vas čeka cijelo mjesto. Možemo vas nekako počastiti…”, čulo se kako je gromoglasnim glasom u podnožju brijega Uhljebić pozdravio ministre.

Iako su ministri htjeli ostati nezapaženi, oduševili su se prijemom u mjestu. Gomila mještana pozdravila je ministre, a dok ih je pravnik poveo u kratko razgledavanje mjesta i općinske zgrade koja je bila nalik na nekakvu garsonijeru s potkrovljem, mještani su ubrzo organizirali feštu s tri pečena vola. S godišnjeg se vratio i župnik Zdravoduhić koji je blagoslovio slavlje i naše ministre. Inače, odlukom dr. Škrtozdravića mjesna ambulanta ponovno će se otvoriti, a općina će sumnjivim i nadasve kriminalnim poreznim olakšicama dobiti najnoviji model popularne škode.

Sljedeće ljeto na livadi Helios ima puno posla, opet uzaludno prosvjetljuje. Taj neumoljivi prosvjetar. Koga to vidimo? Ministri mr. sc. Korumpiranić, dr. Škrtozdravić i Malverzantić, univ. spec., vježbaju kao i uobičajeno, ali njima se pridružio i Ivo Uhljebić, dipl. iur., u želji da im pravi društvo i u nadi da će štogod za sebe ili općinu ponovo moći ušićariti. Na brijegu ih opet čeka ista gomila, a priprema za novu feštu u punom je jeku.