četvrtak, 12. prosinca 2019.

Danijel Špelić | Jan Bolić: „Težina stvarnosti“


Prije nego se upustimo u ovo, naglasit ću jednu stvar. Na roman, bilo koji roman, gledam kao pisani rad, proizvod mašte i razinu vještine pisanja. Sam autor mi je u tom procesu potpuno nebitan. Može biti slavna osoba, može biti potpuno anoniman - meni dođe na isto. Knjiga je ta koja me zanima. Prije nego sam sjeo za tipkovnicu, upitao sam nekoliko ljudi da li je politički korektno kritizirati roman kojega je napisala osoba s invaliditetom? Zvuči malo glupo, znam, ali danas smo u takvim vremenima gdje je sve podložno krivoj interpretaciji i jedna kriva riječ može na vas sručiti vatre paklene. Jer, ako kritizirate roman gej osobe, to nije zato što je roman loš već zato što je ta osoba gej. Naravno da je zato jer ne daj Bože da je knjiga kojim slučajem, oh, što ja znam - loše napisana. Zato ću ovdje ublažiti svoj već pomalo poznati način pisanja, ali vratit ću se kasnije na to zašto ću to napraviti. Rekavši to, da odmah dodam odvojenu stvar - imam veliki respekt naspram mladog Jana Bolića. Nikada ga nisam upoznao, o njemu znam samo ono što sam pročitao na Internetu, ali napisati roman s takvim tjelesnim ograničenjima - poštovanje, naklon i dodir oboda šešira; sve zajedno. Na stranu moje osobno mišljenje o uratku, drago mi je što se reklamira i što mladi gospodin Bolić ima namjeru baviti se i dalje pisanjem.

Malo konkurencije na kriminalističkoj sceni uvijek je dobra stvar i svakako je pozdravljam otvorenih ruku. No, rekavši sve to, vraćamo se na roman.

Ovo nije dobar roman. Kako je i sam gospodin Bolić rekao u jednom intervjuu, više se piše o njemu nego li o njegovom romanu i to je razumljiva stvar - čovjek je zanimljiv zbog svojeg stanja, ali to ujedno povlači i možda neželjenu stvar; prihvaćamo da je napisano dobro samo zato što je to napisala osoba s invaliditetom? Čak i ako nije dobro, reći ćemo da je dobro možda iz nagona da ugodimo ili možda zato što ne želimo da nas drugi napadnu da smo bezosjećajni. U svijetu pisanja ne bi trebalo biti mjesta takvim stvarima. Ako pišeš i svoj rad predstavljaš bijelome svijetu, budi spreman na to da se možda neće nekome svidjeti. Stoga, fokus na književno djelo. I kako sam već nekoliko puta rekao, što kroz postove, što kroz jedan članak; jedna od mana hrvatske književne scene je što autori postavljaju radnju u stranu zemlju bez da su upoznati s procedurama te zemlje. Trava je uvijek zelenija kod susjeda, pretpostavljam, čak i kad nije. „Težina stvarnosti“ ide upravo u tu kategoriju. Prvo ćemo napraviti malo predavanje. Postoje krimići, obični. Tu možemo staviti romane Jensa Lapidusa, čak i klasike kao Rossa Macdonalda ili Raymonda Chandlera (iako su oni i u kategoriji noira) jer se bave općenitim i svakodnevnim stvarima. Onda su tu tko-je-to-učinio tip krimića, gdje je fokus na samu misteriju. Agatha Christie, npr. I onda imate proceduralne krimiće, gdje je fokus ne toliko na ubojicu i zločin, nego na proceduru kojom će on biti otkriven. Patricia Cornwell, Michael Connolly... „Težina stvarnosti“ je proceduralni krimić u svojem najvećem tijeku trajanja - i tu dolazimo do problema nepoznavanja procedura strane zemlje.

Gradić Princeton, jedna mala povučena ulica, jedno krvavo i teatar-ubojstvo. Na scenu stupa naš junak; John Monroe. Njega zovu da dođe iz New Yorka i posveti se slučaju. Priznajem, na trenutak sam se malo i izgubio jer nisam znao da li je naš junak policajac ili FBI agent jer FBI ne istražuje lokalne zločine. Znam da su FBI agenti nešto kao rock-zvijezde, imaju taj dašak elitizma u romanima, ali FBI ne dolazi na mjesto zločina smo zato što je to, eto, grozno ubojstvo. FBI mora primiti poziv od lokalne policije da dođe i pomogne u istrazi, nikako da je u cijelosti preuzme osim u slučajevima kada je državna sigurnost u pitanju. Sada bi vi mogli reći; to je roman, nije ni bitno. Istina, nije, jer pisac može izmišljati što želi, ta on je pisac, ali to samo naglašava ono što govorim; prije pisanja ovakvog romana, bilo kakvog romana koji se događa u stranoj zemlji, potrebno je istraživanje. I od deset ljudi koji pročitaju ovakav roman, sedam njih to možda neće ni shvatiti, ali troje hoće. Od dvadeset dolazimo do brojke od šestero, i tako dalje i tako dalje. To jednako toliko odvraća pažnju, ali i pojačava dojam generičkog uratka te da je autor išao na to da mu se roman bolje prihvati ako mu se radnja događa u Americi. Ja sam radio s policijom, stvarno dugačka priča za neka druga vremena, i znam nešto od procedura hrvatske policije, ali svejedno ponekad izmišljam stvari jer mi takve trebaju. Ako će se baš sve izmišljati, to više nije kriminalistički roman, to postaje znanstvena fantastika. Već kada sam kod toga, autor kroz cijeli uradak svog lika naziva „detektivom“, to čak stoji na naslovnici. FBI nema detektive, to je struktura u običnoj policiji, u FBI-ju rade „agenti“. Mladi agenti, iliti vježbovnici, specijalni agenti (koji su ustvari osnova FBI-ja), te stariji specijalni agenti, koji obično vode posebne istrage. Samim time što autor svog lika predstavlja kao „FBI detektiva“ je uočljivo da ne zna ništa o njegovoj strukturi jer to je nepostojeći položaj.

Roman odmah na početku daje jasnu sliku kakav će biti i ubojica - i tu je drugi problem. On napadne osobu, onesposobi je (ne i ubije odmah) i onda je objesi za semafor u svega deset minuta dok traje kratki nestanak struje. To je fizički nemoguće za izvesti. Takve stvari radi Michael „Noć vještica“ Myers, nikako netko tko bi trebao biti uzemljen u stvarnosti. To je krvava šok-scena da čitatelja uhvati na daljnje čitanje. I to je stvarno dobro, pristup mi se sviđa, volim kada autor otvori roman s nečim jakim ili krvavim ili šokantnim, nemam nikakvih problema s tim – osim, ako je odmah jasno da je to čista fizička fikcija. Vrijeme u romanu također nema nikakav značaj. Tako John dobiva poziv da dođe na mjesto zločina u pola jedan, po zemljopisu ima najmanje sat vremena vožnje od New Yorka, nakon uviđaja, gdje postavi par pitanja, autor napiše da se lik vratio kući i legao spavati u pola tri - fizički nemoguće za izvesti. Mogao bih sada navoditi primjere do sutra, ali mislim da je i ovo dovoljno da se shvati kako će skoro svaka stranica imati nešto što će upućenijeg čitatelja izbaciti iz radnje i gotovo ga natjerati da kaže da je nešto pogrešno. Možda je najuočljiviji dio u proceduralnom dijelu romana jer glavni lik, za kojega se u sadržaju kaže da ima nekonvencionalne metode rada, ustvari nema nikakve metode. Na mjestu zločina, nakon opaske jednog od svjedoka da se u jednoj kući vidjelo nešto neobično naš lik odmahuje rukom i na glas govori kako ide kući spavati jer je umoran. Jednako tako je mogao reći da potencionalni ubojica sakrije sve dokaze jer, eto, kraj očevida za sat-dva. Druga prilika je gdje ima razgovor s mogućim sumnjivcem i ovaj mu nešto odgovori i umjesto da naš lik traži potvrdu toga, da mu sumnjivac pokaže to što govori, on opet odlazi. U razgovoru s partnericom doslovno kaže kako to nije njihov ubojica, da odavno zna da nije on. Sada, to može izgledati da je John pametan lik, kao svi junaci kriminalističkih romana, ALI zločin se dogodio jedva par sati prije, on osobno nije čovjeka vidio do prije deset minuta i to odavno je zaključak stvoren iz čistog zraka. Draž istrage jeste da pisac navodi čitatelja da sudjeluje u njoj kroz oči junaka. Ako on na sve očite prilike ne radi ništa i stvori zaključak koji je točan bez objašnjenja, gubi se svaka povezanost s njim, kao i sa istragom jer logika i razum jasno prestaju biti faktorom u samom pisanom djelu.

Uočljivo je i to da autor nema posebno razvijen vokabular, ali iako je to jako ometajuće na nekim mjestima, nije nešto što ću uzeti za veliku manu jer svi pisci početnici imaju problema s time - ja ću prvi priznati. Ono što nije autor napravio, trebao je urednik jer u romanu neke stvari postaju repetitivne, kao upotreba imena likova u običnom telefonskom razgovoru; to je trebalo izbaciti i skratiti jer je nepotrebno, čitatelji znaju koji likove vode razgovor i to što oni u dijalogu govore imena svojih sugovornika (Liz, ovdje John, rekao je John. Oh, John, ovdje Liz, rekla je Liz) ispada nepotrebni višak koji je neugodno ometajući. Uredničke su škare ovdje trebale raditi. Zašto u ovom dojmu nisam upotrijebio svoj poznati sarkastični stil? Zato što ovo, usprkos svim svojim očitim manama, nije lijeno napisan roman. U njemu se osjeti iskra i žar da se napiše uzbudljiva kriminalistička priča. Naspram dva Šalkovićeva krimića koji su školski primjer lijenosti, ovo je gotovo sjajno. Cijenim iskrenu volju i želju da se nešto napiše, zato nisam uobičajeni seronja koji će ovo pokapati sarkastičnim opaskama. Nažalost, jednako tako, ovo je nešto što neću ponovo čitati. Drago mi je što autor piše i dalje i što razmišlja o budućnosti, ali volio bih da više poradi na stilu i idejama nego da odaje što će se događati u nastavcima jer bi, uz malo rada, ovo moglo biti zanimljivo, stvarno zanimljivo. Uspjeh za autora što je usprkos ograničenjima stvorio nešto, još jednom, moj naklon i puno poštovanje, ali kada se oduzme sav javni hype, ovo je još jedan ispodprosječan krimić kakvih ima doslovno na bacanje.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.