“Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca…”
„Apokalipsa u najavi“, rekla je ugasivši radio. Prazne priče rano ujutro snižavale su joj prag tolerancije već danima. A taj prag je inače na razini mora.
A nona svaki put zaboravi ugasiti radio kad krene po kruh. Mada, nije to njena nona, to je nona njezine prijateljice koja već godinu dana živi u Švedskoj. I ne mora na otoku raditi sezonske poslove s diplomom filozofije i komparativne književnosti.
„Vale, evo san ti donila smokve, posla ti je barba Frane. Vidi što su lipe, ka i ti“, začula je kraj prozora nonu kako viče s ulice.
Ajde sad ti imaj srca reći da ne voliš smokve, božansko voće Mediterana koje iznutra izgleda kao neko mesnato čudovište. Ni masline, ni lavandu, a ni pola asortimana iz ribarskih mreža.
Dok je čekala da kava provrije, nona je već slagala doručak na stol. Brzo je odustala od tumačenja da nema običaj doručkovati. Ne vrijedi, nona je potpisala da je premršava i da će je vjetar otpuhati ako ne bude jela.
„Nećeš valjda na kupanje sad. Bura je sinoć oladila more, nije zdravo za žensko da ide u tak'u vodu.“
„Neka teta Mare, vidjet ću kakvo je. Možda se samo malo smočim i sunčam. Ne brini ti ništa. Evo kave."
Ugrabila je malo kruha i stavila ga u usta da nona svjedoči njezinom doručkovanju, ugurala ručnik i knjigu u torbu za plažu i krenula u šetnju do uvale.
„Šinjorina Valerija“, začula je iz jedne konobe, „pari mi se da niste probali moje smokve.“
„Jesam, barba Frane. Odlične su!“ slagala je, mahnula i požurila dalje. Vrijeme izvan posla u hotelu željela je provoditi u što rjeđoj interakcije s ljudima. Samo ona, more i knjige.
Spustila se između borova u uvalu s predivnim pogledom na more. Skrivena od glavne ceste masivnom stijenom običnom prolazniku ne bi zapela za oko. No, jutros nije bila sama. Nasred uvale u plićaku ležao je tamnosivi čamac. Izgreban, mjestimice vidljivo oštećen i s pokidanim konopcima sa svih strana izgledao je umorno. Malo je dalje na tlu ležala otrcana plava tkanina.
„Je li ovo neka zezancija?“ rekla je naglas i okrenula se oko sebe. No uvala je bila prazna kao i jučer. Osluškivala je trenutak, a onda se zaputila prema čamcu. Osjećala je da joj srce udara sve glasnije kako mu se približava.
No prije nego što je mozak izlistao sve scene iz filmova katastrofe, vidjela je da je čamac prazan. Bez ljudi ili leševa. Samo žuti fluorescentni prsluk, tenisica s odlijepljenim potplatom i nekoliko praznih boca. I upravo kad je zaključila da nema ničeg zanimljivog, ugledala je fotografiju. Na njoj su bile dvije žene nešto tamnije puti od njezine, crne kose i bademastih smeđih očiju. Slične jedna drugoj, možda majka i kći.
Pogledala je prema mirnoj pučini pa još jednom po čitavoj uvali, ali nije bilo nikog u blizini. Izvadila je ručnik i smjestila se na uobičajeno mjesto u sjeni bora. Otvorila je knjigu i pokušala ga ignorirati, ali čamac je djelovao kao veliki nasukani kit i stvarao joj nelagodu. Sljedeća strategija je bila da legne na trbuh i makne ga iz vidokruga. Ali onda ju je bilo malo strah…
“Saberi se, Vale”, rekla si je naglas, “život nije fikcija. Doplovili, javili se nekome, potražili pomoć i već su na putu doma.” Okrenula je sljedeću stranicu i usmjerila se na sadržaj romana.
A onda je začula nešto. Kašalj? Možda je galeb. Ali galebovi ne kašlju.
Okrenula se prema stazi da vidi silazi li netko u uvalu. Nitko. Zvuk se još dvaput ponovio.
Definitivno je kašalj.
Dograbila je prvi veći kamen i krenula u pravcu kašljanja. Među stijenama na suprotnoj strani uvale postojao je rascjep i stvarao plitku udubinu koja je pružala zaklon i malo hlada. Noge su joj jače klecale svakim sljedećim korakom.
“No shoot!” povikao je muškarac izašavši iz sjene i podigao ruke iznad glave. Iza sebe je zaklanjao jednog mlađeg.
Kakvo pucanje? Tada je shvatila da je refleksno podigla ruku s kamenom.
“Što da radim, što da radim?!” vrištalo joj je u glavi.
Polako je spustila kamen i podigla ruke pokazujući da je nenaoružana. Stajali su sve troje procjenjujući situaciju. Onda je onaj mlađi istupio i zatražio vode. Pokazala je prema torbi i dala znak da ide po vodu. Prije toga je podigla dva prsta i prešla pogledom oko njih. Kimnuli su potvrđujući da su sami.
“Ovo nisu turisti. Da zovem policiju? Da pobjegnem?” misli su se rojile.
Vratila se, pružila im vodu i svoj ručnik te pokazala da sjednu. Slabo su govorili engleski, ali uspjela je shvatiti da već nekoliko dana plutaju morem i izbjegavaju obalnu stražu. U čamcu ih je bilo 27, oni su jedini preživjeli s libijske obale. Žele u Švedsku, tamo su im majka i sestra, žene s fotografije. Otac je ubijen u sukobima.
Morala je požuriti na posao, ali im je rekla da ostanu, navečer će se vratiti. Zašto bi joj vjerovali? Ne bi ni ona da ja na njihovom mjestu. Razmijenili su nekoliko riječi i zabrinutih pogleda prije nego je otišla.
Odsutno je odradila smjenu na recepciji. Zamijenila je par ključeva i zaboravila jednu rezervaciju.
"Vale, sve ćeš to pojesti?" pitala je kuharica kada ju je vidjela s velikom vrećicom neiskorištene hotelske hrane.
"PMS, ništa ne pitaj!"
Usput je kupila vode i skinula ručnik s tiramola nekog apartmana. Nek' bogati plaču.
"Barba Frane, imate li još onih finih smokava?"
"Za šinjorinu uvik!"
Vratila se u uvalu i odahnula kada ih je ugledala podno stijene. Nikada nije vidjela da netko tako slatko jede smokve.
***
Ujutro je našla kamenčićima ispisano "Thank you" i stručak lavande.
A htjela je samo mir uz more i knjigu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.