utorak, 12. studenoga 2019.

Sonja Smolec | Kad nebo plače




S krupnim se kapima nebo spušta na tlo
i rasprostire svoju hladnu, raskvašenu tamu.
Pokriva me, nepozvana.
Pramenovi kose lijepe se za lice,
pod kragnu kapi klize,
spore, lijene i neželjene.
Nožni prsti meškolje se
u mokrim cipelama.

I pada po obranim vinogradima i voćkama,
po strništima, kukuruzištima i tratinčicama
koje su jesen zamijenile za proljeće.

Gorko-slatkasti miris pečenih kestena
slijedi me do autobusa,
razočarano zastaje,
ostaje pred plavim vratima
dok autobus polagano kreće
a ja gledam prugastu tendu ispod koje
na žaru peče se nova runda maruna.

Brišem zamagljene naočale i pravim se,
to na licu, samo su kapi kiše.

@Sonja Smolec iz zbirke Pričam ti...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.