subota, 2. studenoga 2019.

Slavica Gazibara | Stari ormari


u sjećanju tražim dane
kad vrijeme je teklo riječima i dodirima
mirisima i pogledima koji vide
sunce u vodi pred cipelama nakon kiše
zanesen pogled kroz prozor kad tiho smiješi se novi dan

bilo je to neko čudno vrijeme
tako živo
u punom udisaju proljetnog jutra
u dahu pred suton
u šetnji drvoredom ispod svečano tihih krošanja
utopljenih snijegom
u uzbuđenju jutra kad pijevac probudi
a nosnice se zalijepe od hladnoće i čistoće 
dok ledenjaci s oluka nježno kapaju i jedini su zvuk
a u kuhinji miriše kava i pucketa toplina
i šalice su već pripremljene
i čekaju baku kvrgavih ruku da iz bunara donese kantu vode
i djeda koji sjedi na tronošcu i kašljući frče svoju škiju
iz vlastitog vrta
i čašice za rakiju čekaju
susjeda koji samo što nije došao
kao i svako jutro

ta sjećanja bude neke nove
stare pokrete
i riječi
koje se nižu i čekaju da se uz kavu i rakiju
pomiješaju s pokretima i riječima drugih

taj život
zaključan je u starim ormarima
pokvarenih brava
i izgubljenih ključeva
ormara koji čekaju svoj red za smetlište

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.