ponedjeljak, 18. studenoga 2019.

Oproštaj s Mani Gotovac (1939. - 2019.)



Piše: Narcisa Potežica, mr.sc.

U utorak, 12. studenog 2019. odjeknula je tužna vijest da je preminula Mani Gotoac, legendarna hrvatska kritičarka, poznata dramaturgija, teatrologinja i spisateljica i to na dan kada je navršila 80 godina.

Već ranije je najavljeno da će se u četvrtak, 14. studenog u 12 sati biti  u Knjižnici B.Ogrizović, Preradovićeva 5. u Zagrebu obilježavanje njenog 80.tog rođendana a mnogi su tih dana očekivali predstavljanje njene najnovije knjige "Rastanci" koja je bila izložena na Interliberu. Nažalost tog istog dana je morao biti održan neformalan komemorativni skup povodom njene smrti u organizaciji Hrvatskog društva pisaca.

Najavljeno je da će se govoriti slavljenički, da će biti mali simpozij na kojem bi po uvodnim riječima Velimira Viskovića "govorilo nas sedam" ali je stjecajem okolnosti skup pretvoren u komemoraciju a sudjelovati su uz Velimira Viskovića, Zoran Ferić, Igor Mandić, Andrea Zlatar, Dubravka Bogutovac, Željka Matijašević, Irena Matijašević, Ivica Buljan i Milana Vuković Runjić.

U Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića bilo je premalo prostora jer su se okupili brojni prijatelji, kolege, čitatelji i poštovatelji njene pisane riječi kako bi uputili posljednji pozdrav preminuloj spisateljici, dramaturginji i teatrologinji Mani Gotovac, a tu su bile i njena kći Katja i unuka Brina, a uz njih skupu su prisustvovale i Jadranka Kosor, Đurđa Tedeschi, Anita Malenica, Keti Balogh i Marija Sekelez.

Književnik Zoran Ferić, predsjednik Hrvatskog društva pisaca pozvao je da se minutom šutnje oda počast Mani Gotovac te rekao: "Kad govorimo o jednom ovakvo bogatom životu, o osobi koja se bavila raznim stvarima, koja je toliko obilježila ovu našu kulturu, onda možemo samo reći da je ogromna šteta što je više nema". Govorio je o njenim opisima 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća i dobu kojeg se mnogi sjećaju, koje je po mnogo čemu bilo lijepo, a čitajući njene knjige upoznati će duh i slobodu kretanja tog vremena i oni koji tada nisu bili ni rođeni.

Velimir Visković govorio o njenoj karizmatičnoj osobnosti u kulturi, o tome kako je pisala jer je bio i urednik njenih knjiga. U svojoj  karijeri teatrologinje i ravnateljice kazališta imala je istomišljenika ali i oštrih kritičara ali je uvijek bila svoja, hrabra i neponovljiva. Mnogi se sjećaju kako je u Riječko kazalište dovela Severinu za ulogu grofice Kasteli, čitava se nacija bavila "tim slučajem", ali svi se sjećamo da je predstava na kraju postavljena i uspjela, jer Mani je bila odlučna i hrabra u provođenju svojih ideja.Opraštajući se od prijateljice Velimir Visković je ispričao kako ju je kao urednik poticao da piše, počela je pisati relativno kasno, iako skeptičan prema autobiografskom opisavanju, vidimo da je to dobra literatura. Također su svi čuli o njihovom  posljednjem susretu, kada je bila posebno lijepa, pomirena sa sudbinom zaželjela je nazdraviti limenkom crnog piva.

Andrea Zlatar rekla je da su njene omiljene pjesme bile "Bokeljska noć" i mnoge pjesme Arsena Dedića kao na primjer njegova "Baš kao nekada", "Moderato cantabile"i "Kuću za ptice" , te da je Mani otišla u noći velikog nevremena na moru, kada je najprije jugo a onda oluja zahvatila njene najdraže gradove Split, Dubrovnik i Veneciju – o kojima je pisala i sudbinski je bila s njima povezana u svom životu kao i u literaturi, a tu je noć te gradove poplavio veliki plimni val. O tim gradovima je pisala i bila je s njima povezana, u prvom se rodila, drugom radila a u trećem doživjela i pisala o ljubavnim susretima u venecijanskoj laguni. Voljela je putovati, uživala u oblačenju, plivanju, hrani i druženjima, znala je opisati ljubav, strast i žudnju. Za mnoge je bila "hodajući skandal" ali su joj se mnogi i divili, njenoj hrabrosti, sposobnosti i upornosti.

Željka Matijašević je govorila kako pisci žele pisanjem uljepšati život s iskustvom svog življenja, za sebe i svoje čitatelje je bila hrabra, pa iako je napisala na početku svojih romana da je sve fikcija ipak je puno govorila o vlastitom životu, o onom što se njoj dogodilo, o susretima, ljubavima, rastancima i gubitku njoj dragih osoba.

Dubravka Bogutovac podsjetila je da je Mani Gotovac tematizirala osjetljivu temu samoubojstva tinejdžera, tu je i njena česta veza s romanom i stvarnim životom, ona govori o erotizmu i mladosti  a čitatelji se prepoznaju.

Irena Matijašević podsjetila je na njene književne uzore, na primjer kada u djelu hvali Pasternaka.

Svoj tekst oproštaja poslao je u pismenom obliku Ivica Buljan iz Ljubljane, zbog  nemogućnosti dolaska radi predstave i sada se sjeća svoje dobre prijateljice i suradnice Mani, njihove suradnje na zajedničkim predstavama, njen entuzijastički početak u tada ruševnom paviljonu budućem kazalištu ITD gdje je postala ravnateljicom. Sjeća se zajedničkih ručkova, proslava rođendana, kazališnih predstava i suradnje s glumcima.

Također je i oproštaj Milane Vuković Runjić pročitan, napisan gotovo kao literarni tekst. Opisana su njena sjećanja na zajedničke trenutke, rekla je da joj na neki način bila "druga majka", zahvalna joj je na podršci  i ohrabrenju koje joj je pružala, pa i nakon dužeg razdoblja nesusretanja svaki ponovni susret bio je uvijek topao i prijateljski.

Posebno su upečatljivo odjeknule riječi Igora Mandića koji je s Mani bio prijatelj od mladosti, rekao je da se sudbinski poklopio datum njenog rođenja i smrti, a kako je  rođena 1939. godine a  umrla 2019. bit će to lako pamtiti studentima teatrologije koji će o njoj učiti. Zatim je govoreći o vremenu njihove mladosti u Splitu, pričao o njihovim veselim plesnim večerima, o "žurkama" koji se sada zove "domjenci", čak je sve i nasmijao evocirajući uspomene ali i rastužio, duboko potresao pripovjedajući da su nažalost oboje proživjeli najteže trenutke u životu a to je gubitak djeteta i tada su se uzajamno tješili.  Ispričao je da su bili učenici u istoj Splitskoj klasičnoj gimnaziji, pričao o njihovoj uzajamnoj prijateljstvu i simptijama iz školskih dana, kako su njih troje - Mani, Igor Zidić i on osnovali školski časopis "Oči", bilo je to školske godine 1958 i 59. Igor Mandić je čak kao nekadašnji urednik tog lista donio primjerak prvog broja u kojem je njena pjesma pod naslovom "Nadi" koja na kraju završava riječima da je usprkos nadi sve "nestajanje u ništavilu".


Svi koji su bili na komemorativnom skupu tog jesenjeg kišnog četvrtka – slušajuči izgovorene i pročitane riječi  - mogli su se uvjeriti kroz sjećanja njenih  prijatelja i dugogodišnjih suradnika kako i koliko je bio veliki doprinos Mani Gotovac kao poznate teatrologinje, dramaturginje, kazališne kritičarke i na posljetku književnice koja je svojim knjigama osvojila velike simpatije čitalačke publike pa je u knjižnici uz prigodnu izložbu njenih knjiga dostojno i primjereno tužnom trenutku osvijetljen lik Mani Gotovac kao neponovljiv, osebujne ličnosti koja je svojim značajnim djelovanjem ostavila trajan trag na našoj kulturnoj sceni i tim više teško pada njen odlazak.



Biografija Mani Gotovac

Mani Gotovac rođena je 12. studenoga 1939. godine u Splitu kao Julija Birimiša, kći Marije Danira i Zdravka Birimaša.Osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju završila u Splitu, studirala u Zagrebu na Filozofskom fakultetu, gdje je diplomirala Komparativnu književnost i teatrologiju.Prve pjesme piše već u gimnaziji, kao studentica bavi se novinarstvom, a svoje kazališne kritike kasnije objavljivala u brojnim časopisima i tjednicima. Radila je i kao urednica u Dramskom programu Hrvatskog radija.Bila je članica brojnih stručnih žirija te izbornica hrvatskih i međunarodnih festivala. Od 1985. do 1992. godine bila je predsjednica Društva kritičara i teatrologa Hrvatske.

Na mnogim predstavama koje su izvođene na Splitskom ljetu, Dubrovačkim ljetnim igrama te u mnogim hrvatskim kazalištima radila je kao dramaturginja, umjetnička savjetnica, suradnica i suautorica.Za vrijeme bogate kazališne karijere bila je više puta ravnateljica, voditeljica, selektorica, a značajno je da bila prva intendantica u povijesti hrvatskog kazališta.Također je začetnica  međunarodnog festivala Riječkih ljetnih noći.

Napisala je knjige: "Tako prolazi Glorija", Zagreb,1984. (knjiga teatroloških eseja),  "Dubrovačke mišolovke", Zagreb, 1986. (knjiga teatrološkh eseja), "Fališ mi:Prva knjiga:zima/proljeće", Zagreb, 2010.(autobiografski roman), "Fališ mi: Druga knjiga:jesen/ljeto", Zagreb, 2011.(autobiografski roman), "Fališ mi: u proljeće, u jesen, u zimi" Zagreb 2015. nadopunjeno izdanje (autobiografski roman), "Ma koji život, ma koji te teatar", zapisi iz života i kazališta, Profil, Zagreb,2014.,"Snebivaš me, roman", Zagreb, 2015.,  "Ćutim te", Zagreb,2016. "Jedan okvir za zrcalo", Zagreb,2018., "Rastanci", Zagreb, 2019. (u posljednjem romanu koji posvećuje bivšem suprugu Željku Senečiću opisan je gubitak djeteta 1984. a od tuge i boli je spavala na grobu kćeri Ane).

Udavala se i razvodila dva puta, prvi suprug Vlado Gotovac s kojim je bila u braku 14 godina, a drugi Željko Senečić (bila je s njim u braku 25 godina), usprkos toga govorila je da i dalje vjeruje u ljubav. A prezime Gotovac je nosila po prvom mužu zbog kćeri Katje, jer je željela da imaju isto prezime.

Mani Gotovac je 1997. godine odlikovana redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

Umrla je 12. studenog 2019. u Zagrebu.

Autor fotografija: Narcisa Potežica, mr.sc.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.