Danijel Špelić | R. J. Ellory: „Tiha vjera u anđele“

Koji je najveći klišej u kriminalističkoj prozi? Serijski ubojica. Kako najlakše napisati loš kriminalistički roman? Ubacite u njega serijskog ubojicu. Kako pak napisati odličan kriminalistički roman? Opet u njega ubacite serijskog ubojicu - ALI morate biti jezivo dobar pisac da to uspijete izvesti kako treba. Mrzim romane o serijskim ubojicama, stvarno mrzim. Volim "Crvenog zmaja", mislim da je to strašno dobar roman jer je bio jedan od prvih koji su se igrali s tim motivom, odlično je napisan, Hannibal Lecter se skoro ni ne pojavljuje u njemu (kasnije je postao nešto kao *ebeni superjunak) i Will Graham je odličan glavni lik. Sve ostalo... žali bože truda jer tog mi je pristupa "razmišljaj kao ubojica" povrh glave. Muka mi je od sexy psihologa i superzgodnih žandara koji, kada ne dijele krevet, lupaju prvoloptaške filozofske fraze i šetaju kroz lokve krvi i traže "motive". Zlo mi je od sadističkih ubojica koji su tamo samo da autor ima opravdanje opisivati brutalne prizore i, stravično sam alergičan na domaće pisce koji idu pisati po istoj šabloni jer tako to rade drugdje. 

Romani o serijskim ubojicama su postali takav klišej da ih drugi klišeji nemilosrdno ismijavaju koliko su veliki klišej.

ALI, postoje neke iznimke od pravila. TIHA VJERA U ANĐELE je roman o serijskom ubojici, no to je samo nit koja povezuje radnju romana koja se proteže desetljećima. Priča ustvari prati naslovnog lika od njegovih malih nogu, pa do duboke starosti i poseban štih koji mi se svidio (i koji sam sam u jednom sličnom obliku upotrijebio kada sam pisao "Uljeze") je što naš lik priča priču retroaktivno, sjedeći u istoj sobi s mrtvim ubojicom kojeg je ubio. Ne doznajemo tko je on do samog kraja (naravno da ne, gdje bi tu bila zabava), ali znamo da je tamo i s malo jeftinih trikova (oni su jako dobri kada treba natjerati čitatelja da okrene drugu stranicu) nas uvlači u opsežnu, ali ne toliko kompliciranu radnju o životu našeg lika. Krećemo od malih nogu, kako je živio u nekoj američkoj pripizdini na američkom jugu, gdje se iznenada počinju događati ubojstva djevojčica. Ubojstva su brutalna, ali dobra stvar je što vidimo samo posljedicu (tijelo) jer je naglasak prebačen na to kako ubojstva djeluju na mentalitet malog grada. Naš junak odrasta, život ide svojim putom, ubojstva se prekidaju - ili možda ne. Naš junak će se suočiti s time da je ubojica isto tako, kao i on, napustio mali grad i otišao u svijet. Prateći tragove, spajajući uzorke i istražujući, stvar će na kraju završiti onako kako roman počinje.

Iskreno, meni je ovo sjajan roman. Ima jednu temeljnu manu, ali o tome malo kasnije jer zanimljivo je kako život imitira umjetnost. U Kaliforniji je tokom 70-ih godina bio kratki val teških ubojstava i ubojica nikada nije bio uhvaćen. Tek prošle godine 30+ godina kasnije, ubojica je pronađen slučajno. Imao je 70+ godina i hebo me svatko ako se nisam odmah sjetio ovoga romana jer su okolnosti toliko slične da je to jezivo, iako je roman napisan koje desetljeće ranije. Ovo je roman o odrastanju, o prijateljstvu, o životu i kako je isti ponekad prava kučka, o traženju smisla vlastitog postojanja, pa makar to bio i lov na serijskog ubojicu. Njega nema u romanu. Sve što o njemu govori su njegova djela i uzorak putovanja. On nema ime, on nema lice, on možda čak ni ne postoji jer naš junak se iskreno pita ne vidi li uzorak samo zato što ga želi vidjeti. Gotovo kao Stephen King kada piše o odrastanju u malom gradu i vožnji biciklima s najboljim frendovima, kupanju na obližnjoj rijeci i prvim ljubavima - roman sve to pokriva. Roman ima dobar zaključak, identitet ubojice je okej jer se pojavljuje u romanu kao normalna osoba (a vi skužite o kome je riječ) i kada ga pročitate - sjajno, priča je završena, nećemo to silovati s nepotrebnim nastavcima. Tako se piše cool kriminalistički roman koji to ustvari i nije.

Ali, mana. Meni nije bila tolika, no možda nekima i hoće biti. Naime, glavni lik nije baš jako dopadljiv. Normalan je, okej inteligencija, razmišljanja i tako to - ALI - ponekad ispada kao stvarno narcisoidna biljka koja kao da misli da se cijeli svijet vrti oko njega. To zna biti malo i ometajuće jer roman ima stvarno sjajnih dijelova (pogotovo kada se počne raspletati njegova veza s bivšom učiteljicom) i kada uleti neki takav odlomak koji zvuči kao - ja, ja, ja i opet ja - to zna malo čitatelja izbaciti iz radnje. Sitna zamjerka je i na broj ubojstava (mana svih romana o serijskim ubojicama) jer kada se sve zbroji, ubojica je u tom malom gradiću smanjio populaciju djece za pola (10+ ubojstava) što je za malu ruralnu sredinu gotovo astronomsko visoki broj. Ali, osim tih malih detalja, sve drugo više-manje funkcionira bez muke. Pa ako volite romane u životu, odrastanju i tako tim motivima - ovo je to, a ako volite krimiće o lovu na opasne ubojice - ovo je i to. Zgodna kombinacija. Kako nisam vidio da ga baš ljudi nešto spominju, neka se nađe kao preporuka ako ga netko nije čitao.