nedjelja, 17. studenoga 2019.

Božica Jelušić | Zbog čega plačemo




Kad nas dotakne svjetlost još nerođenih zvijezda
Kad na osjenčanu zemlju padne hrapavi snijeg;
Kad oblaci otplove kao klimavi jedrenjaci,
A šuma padne do zadnjeg lista, kao opkoljeni grad

Zbog čega plačemo noću, što dušu ranom razara?

Prašina osvaja prostor i svježe boje blijede;
Trnu na krajolicima zarobljenim pod staklom.
Cijeli se narod puceta po zakutcima skriva,
Pisma u sandučiću miruju bijela i neotvorena

Šumi zrak u grijačima, suha se usta otvaraju,
Na nevidljivoj pržini, na mjestu našega poraza,
Utjehe nema u poznatom, za neprisutnim se žali.

Zašto plačemo noću, što to jastuke suzama zajezeri?

Ruke ne stare usporedno, u knjigama se mudrost
Upljesnivi po rubu, sva jela obljutave;
Zli vjetar diže krovove, tamne rijeke nas podlo
Podrivaju iznutra, svrdlo usamljenosti potom

Izvrta male luknje, kuda otrovi putuju
Kaplju u riječi do jučer jasne i neodložne
I gledaj, venu osmjesi ko noćni slak ,dodire
Briše ravnodušna spužva, posvuda raste bol

Tvoj lik u zrcalu Snježne kraljice ima odgovor:

Plačemo, plačemo zbog ljubavi koja dolazi prekasno
Toliko prekasno, da je više u njenom imenu i liku
ne raspoznajemo.

LIBELA, 2005.
________________________________
Ova verzija pjesme smatra se konačnom.

Flora Green
Ilustracija: Arhiva autorice

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.