subota, 16. studenoga 2019.

Božica Jelušić | Uvelo lišće



O, kako želim da ti duša pamti
dane prijateljstva, naše sretne čase.
Kad je život bio sve ono što plamti
od sunčanih zraka, koje se ne gase.

Ulice su žutim lišćem prekrivene;
sjećanja i žalost u njihovu sjaju.
K zaboravu nosi vjetar sve što vene,
premda tvoje riječi u pjesmama traju.

Posvud lišće palo, složeno u hrpi;
i nade su naše s njime pokopane.
Tiho gasnu strasti, od kojih se trpi,
al' pad me ne straši, nit' se bojim rane.

Ljubio sam te u toj lijepoj priči,
zaboravu ne znam predat te nikako.
Bijaše to ljubav što sljepilu sliči,
pod zrakama sunca,blistavim prejako.

Prijateljstvo nađoh u predivnoj ženi.
Žaliti se neću na to, što potone.
Samo pjesme koje pjevala si meni,
još su ovdje žive, i u meni zvone.

Pjesme ispjevane za mene i za te,
ti ljubljena, kojoj bijah mio.
Zajedno smo dane dijelili i sate,
ljubio sam tebe, i ljubljen sam bio.

Razdvojit će život što ljubav napusti,
bezbolno ponekad, bez previše vike.
A more će zbrisat, kada žal opusti,
Korake što pamte bivše ljubavnike.


Jacques Prevert

Prepjev: B. Jelušić

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.