subota, 16. studenoga 2019.

Danijel Špelić | Stephen King: Misery


Ja volim Stephena Kinga... Samo malo, trenutak... mhm, aha, mhm da.... Tako sam započeo prošli dojam, kvragu. Okej, ali ja stvarno, stvarno... stvarno volim Stephena Kinga, što nikada nije loše naglasiti kada krenete pričati o nekom njegovom romanu jer to obično loše završi. Pa tako imajte na umu, kada počnete čitati ovo, da sam njegov skoro najveći obožavatelj (ovdje sam napravio tako očitu referencu na film i knjigu da ponekad i sam sebe iznenadim koliko sam neoriginalan...). Šalu na stranu, ovo će biti malo drugačiji tekst i neće biti riječi samo o knjizi već i tome koliko dobar film može zapravo zeznuti dojam o knjizi. Dogodilo Vam se to kada? Da ste gledali sjajan film, shvatili da je ekranizacija i onda s poletom i veseljem krenuli čitati pisani predložak samo da bi primjetili kako je isti... ponešto ispod očekivanja. Jer obično bude da je knjiga bolja od filma, uz neke časne iznimke („Tebe gledam“, „The Dead Zone“, svaki film gdje Christopher Walken izgleda i zvuči kao normalni čovjek je bolji od knjige) i ovo je, po mojim mjerilima, jedna od takvih iznimki. Jer, iako knjiga ustvari funkcionira, i film je gotovo prenio sve u slovo, tamo je nešto kliknulo i stvari su ispale bolje. Doći ćemo na sve to, naravno, jer ja volim sitničariti (i pisati o filmovima jer sam to radio dugi niz godina), ali o tome nešto kasnije jer ovaj mali uvod želim zaokružiti s nečim zabavnim; volio bih da Stephen King napiše roman sa Škotima. Ne William Wallace roman, to je depresivno i mračno i tragično, već ove vruće stvari gdje bi Misery Le Fiktivni Junak susrela Duncana MacLeoda iz klana Highlander (to je referenca na popularni film, ljudi, nikako na neki od ovih bezbroj romana koji niču kao gljive poslije kiše) i gdje joj on, sjajnog golog tijela ponudi toplinu njezinom *khm* obučenom tijelu i tako to... Zašto bi takav roman bio urnebesan? Pa, doći ćemo i na to.

Znači, radnja je ista u oba medija; pisac Paul Sheldon dođe, na*ebe, skoro umre, upozna Annie Wilkes i onda stvarno poželi da je umro. Razlika je u finesama. Prvi problem koji sam imao kad sam krenuo ovo čitati je to što sam očekivao da je kao film, normalna reakcija, ALI odmah s vrata me dočekala jedna neugodna spoznaja - književna Annie nije ni blizu tako šarmantna kao ona filmska. Književna Annie je od prve stranice nesimpatična, agresivna, ćudljiva, širi loše vibracije, opisana je kao ružna žena s povećim viškom kilograma... znači sve suprotno od onog što ste vidjeli. Ona je doslovno psiho od prve svoje pojave i, iskreno, to mi je malo ubilo osjećaj neke napetosti. Mislim, znao sam što će se dogoditi, ali jednostavno nisam imao onaj osjećaj sigurnosti koji je Paul osjećao u filmu. Ovdje i on odmah kuži kako stvari nisu baš kako treba, ali tu su stvari pojačane na n-tu potenciju jer Annie kada jednom krene, krene odmah u akciju zlostavljanja. To je triler, sjajan, mogu reći usput, jer King je napravio sjajan osjećaj zatvorenog prostora, nemoćne žrtve i velike prijetnje. Problem je što se iz teksta više iščitava njegovo nezadovoljstvo čitateljima koji vole pisce trpati u jedan kalup, veliko nezadovoljstvo, i kada Paul počne voditi unutrašnje monologe sam sa sobom, imao sam dojam da to nije u karakteru njegovog lika nego da King sam bljuje vatru na čitatelje koji su ga strpali u horor žanr i ne žele čitati ništa drugo od njega (prije ovoga romana je objavio fantasy „Zmajeve oči“ i roman nije prošao baš sjajno, upravo suprotno od toga). Razlog zašto je Annie tako ružna jeste donekle razumljiv; ona je bila utjelovljenje tadašnje Kingove ovisnosti o... *ebote, valjda svemu, nema šta nije koristio (neki će zlobnici reći da je onda i bolje pisao, ali ja nisam toliki zlobnik) i razumijem da je ružna jer svaka ovisnost je ružna, ali kao lik djeluje pomalo kao fizički klišej. I usput je serijski ubojica, za dobru mjeru. Tu je film napravio bolji posao jer Annie je... dopadljiva, i treba malo vremena da se shvati kako s njom nešto nije u redu i kada se shvati...pa, ne vjerujemo baš da je toliko loša zato jer je napravljeno suptilno. Ovdje se doslovno od prve stranice ide u glavu; ona je psiho, očekujte loše stvari. Jednom kada pređete preko toga, ako uspijete film ostaviti postrani (što meni baš nije pošlo za rukom) čitanje je odmah lakše.

Sljedeća stavka dnevnog reda, i ovdje očekujem da bih mogao podignuti puuuno prašine (zato se sjetite da sam veliki obožavatelj Stephena Kinga i budite milostivi) - King ne zna baš izgraditi napetost. Saslušajte me, nemojte me tući. Ima dijelova u svojim romanima kada napravi pravu napetost i ima romana kada napravi cijelu atmosferu tragičnom da bude baš teško za čitati, ali velikim dijelom on samo opisuje gadosti. Raspadanje tkiva, smrad, bljak tekućine - i meni to nije napeto. Napravi dobru scenu (takvih stvari ima pun kufer i onda još malo u „Ono“), ali meni to jednostavno nije to. U filmu je scena kada Annie Paulu polomi noge velikim maljem užasavajuća i pravo napeta. U romanu je to jednostavno... mesarenje i krv do koljena. Jer, ona mu sjekirom odsječe nogu. I onda let-lampom spali ranu. Annie nije psiho tu, ona je Annie Teksaški Masakr Tupom Sjekirom. Mislim, uživat ćete u njoj, vjerojatno, jer je King strašan pripovjedač, ali čak i dobro pripovijedanje ne spašava stvar od upotrebe... pa ne banalnosti, ali elemenata koji su jednostavno previše (roman tu odlazi na malo višu razinu pretjerivanja jer je do tada bio dosta utemeljen u pravoj fizičkoj stvarnosti, jezivoj i dobroj) i ne uklapaju se dobro. Nažalost, ima toga još jer drugom prilikom Annie Paulu odsječe palac, a kao vrhunac apsurda, ubije jednog od policajaca tako što se vozi preko njega u - motornoj kosilici. Naprijed, natrag, naprijed, natrag... Kada su pitali ekipu koja je snimala film zašto to nisu snimili, likovi su iskreno odgovorili da bi to bilo jednostavno glupo i komično do druge razine apsurda jer kosilica je mala, Annie ima 100+ kila i nešto bi riknulo, najvjerojatnije kosilica, prije nego bi uopće i sjela na nju od pukog straha da će je zdrobiti. Dakle, da, ima tu stvari koje su mi bile smiješne i nekako me ne čudi da je film ispao bolji jer je to srezao na goli minimum i napravio bolji efekt jer ponekad je manje - bolja opcija.

Ah, Škoti. Uglavnom, meni se svidio ovaj roman, to je King, čak i kad pretjeruje, ipak je strašan pisac. Ima dijelova koji su mi bili pomalo li-la, tako-tako (spomenute krvave scene),  ima odličnih promišljanja o svemu i stvarno otrovne kritike na čitatelje i svijet izdavanja knjiga jer mi je drago vidjeti da je i King prije svega običan čovjek koji muku muči s cijelim tim svijetom. Ono što mi se najviše svidjelo? Odlomci romana kojeg Paul mora napisati. Ozbiljno. Ja nisam baš tip za te povijesne romantične stvari (iznenađenje, iznenađenje), ali roman o Misery je stvarno dobar, ozbiljno. Naravno, nema golih i nauljenih Spartanaca... ups, krivi narod... Škota, ali ima stvarno cool poglavlje koje me podsjetilo na stare klasike tipa „Orkanski visovi“. Baš... neočekivano da napiše takvo što (a čovjek je u stanju napisati svašta i da bude dobro) - ja bih to čitao. Kaže vam čovjek koji do povijesnih romanci drži koliko i do lanjskog snijega. Doduše, pisci i njihove muke su čest motiv u Kingovim romanima, kao i uzorci njihovih fiktivnih romana, pa ako ste čitali sve od njega, to bi vam već moglo ići i na živce, ali za mene koji znam kako je to raditi na rukopisu i poželjeti ga spaliti... taj motiv nikada neće biti dosadan kod njega. Dakle, završna misao - preporuka. Svakako, tko ovo nije čitao, treba pročitati, ALI jednako tako moram priznati da sam zbog filma očekivao nešto bolje i jače, i da mi je konačni rezultat ostao nekako ispod razine očekivanja. Po meni, on ima i boljih romana.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.