petak, 8. studenoga 2019.

Božica Jelušić | Kao i ljudi, i knjige imaju svoju sudbinu. Ako nešto zaista vrijedi, vrijeme to nekako uzdigne, nivelira, potvrdi, udijeli nam pravdu i utjehu


Kao i ljudi, i knjige imaju svoju sudbinu. Bez obzira na odjek u javnosti, neke od njih ostaju amblematske, intimno najdraže ili po nečemu osobito važne. Takva je za mene zbirka LIBELA, pisana slobodnim stihom, ukrašena umjetničkim fotografijama Andreje Dugina i savršeno prelomljena u studiju Colorsoft ak,. grafičara Krešimira Ivančeka. Izašla je u Bjelovaru 2006. godine u 400 primjeraka, u nakladi Gradske knjižnice Đurđevac. Dobila je samo jednu (ali vrijednu!) recenziju Ljerke Car -Matutinović u Vijencu. Naklada je rasprodana, ljubomorno čuvam preostalih nekoliko primjeraka. Ovih dana u Maroevićevoj antologiji SVJETLACI objavjene su pjesme iz te knjige. Oduševilo me to zakašnjelo priznanje, iako intimno smatram da ih je više od polovice antologijske razine. Jednostavno, obožavam tu knjigu, koju i Alex Balanescu u Londonu ima u svojoj zbirci! A od sutra jedna putuje s Dragom Štambukom u Teheran.To me zaista raznježuje.

Poanta ove moje bilješke jednostavna je: ako nešto zaista vrijedi, vrijeme to nekako uzdigne, nivelira, potvrdi, udijeli nam pravdu i utjehu. A posve sigurno vjerujem da ima onih, koji pokoji stih znaju i napamet. Upućujem im jednu osmjehnutu misao, iz svjetlokruga noćne lampe, pod kojom Libela miruje,

LIBELA

Na cvijet vodoljuba spušta se
Kao usna na neosunčano bedro.

Drhti i važe nagib Zemlje
Dubinu odrona u koju otječe
Voda
Spora i nepouzdana, poput pamćenja.

Vidiš li me uopće? Mariš li za mene?
Dobar dan, safiru s krilima, mala Psyho,
Dušo moja koju ne vidjeh
Letjeti uokolo
Već nekoliko stoljeća.

2014.
B. J.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.