Željko Bilankov | Moja hrabra baka

(4 kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Vedra je, a 'ladna zimska noć, ratne godine, ijadu deve'sto četrdeset i nike. Koracima sitnim, puten od Jorjarata, gre moja baka Tonka, prima selu. Gre oprezno i polako, u to vrime mlada žena, majka četvero dice, a moglo ih je bit i petero, da mali rajni Tomislav ni umra od upale pluć, brž deset godin ranije. Zna da ona mora u selo, jerbo dido ni smi ić', da ga fašisti jopet ne bi uvatili. Korača odlučno, iako ne prestaje mislit na dicu i muža Tonka, moga didu, koji su ostali skukurušeni u kućici povrh vale Jorje. Tamo su pobigli da se sakriju od Talijanaca, vazeli ono najpotribnije, a sad fali svega, pa triba čagod donit iz doma. Obućena je dobro, debele postole i bičve, šotana, džemper i plet, na glavi šudar, u ruci krtol, a put je vijugav, izmeju gomil, pun stin i škrap. Cabla maslin, mendul, smokav,..rogači, bori, oliti čemprsi, prid nju bacaju sjene, koje ka' za dišpet šaje misec, ne bi li pripa moju bakicu.

Odnekud dopire i huk čuvite, koji samo pojačava nemir. Hrabra je to žena, pa usprkos ča joj se pari, da vidi nike nepoznate jude, ona gre uporno naprid. Pokušava skrenut misli, pa se sića, kako se bojala za svog muža, ono kad su njega i još puno judi sa Šolte, pa i mog drugog didu Luku, očevog oca, odveli fašisti u Split. Zatočili ih u tvrđavu Gripe, gotovo bez nade, da će se ikad više vratit u selo. Osmih joj zatitra na licu, jerbo se sitila, kako je bila sritna, kad se nikin pravin čudon, vrati doma. Pamti zagrljaj i pojubac i radost dice, skupjene oko njih. Inšoma,..ne želi ni mislit ča bi se dogodilo, da jednog dana njemu, didi Luki i još nikin Šoltanima, dobri mladi talijanski vojnik pun kuraja, sve samo ne fašist, ni otvori vrata, kako bi pobigli na slobodu...Slaba svitla Grohota, naziru se u daljini, a ona gre i daje, bez obzira na strah, puna odlučnosti, nove snage i žeje da uspije u svom pothvatu.., a ja pamtin, kako mi je pričala, da je tad prvi put ositila grubu bol u nogan, odnosno kuku. Nažalost, kasnije su te njene tegobe bile sve češće, no majčinska jubav, bila je jača i ona je sve manje mislila na sebe. Moja baka Tonka, jedna je od mnogih hrabrih žen', tih teških godin' Drugoga svitskog rata, žen' koje su i same bile pobjednice na zlom, najvećim u povisti svita!