utorak, 8. listopada 2019.

Mia Golubić | Horizont



Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca. Oprezno sam se osvrnuo oko sebe očekujući neku natruhu moje točne lokacije, no bezuspješno. Pokušao sam se prisjetiti prošle noći i kako sam dospio ovdje, ali i to je bilo uzalud. Posljednje čega sam se sjećao je mutni dijalog s majkom, koji je kao i uvijek više sličio monologu i olujno nevrijeme koje se jako dobro stopilo s atmosferom. Nisam se mogao sjetiti o čemu se točno radilo, ali samo sjećanje na taj događaj budilo mi je nervozu i tjeskobu. Ono što me dodatno uznemirilo bila je činjenica da je majka tada nosila kaput i vuneni šal oko vrata, a ja sam trenutno bio odjeven u tanke gaće i želju da i njih skinem sa sebe.

Po položaju Sunca mogao sam s popriličnom sigurnošću reći da je podne minulo. I dalje nikog nije bilo na vidiku. Kuća čiju sam terasu obeščastio svojim prisustvom nije prošla ništa bolje. Iako sam zavirio iza svih vrata, ormara, ladica, pa čak i nekih slika, ništa nije upućivalo na to da tu netko boravi. Sa zida glavne sobe krišom me gledala djevojčica plavih očiju, ili je možda to bio dječak…nisam mogao sa sigurnošću reći. Ta se mala uokvirena osoba na fotografiji igrala s lutkom koja je nezainteresirano sjedila u njenom krilu, dok je dijete s jednakom zainteresiranošću promatralo svaki moj korak. Odlučio sam se spustiti do plaže.
Moj je otac bio ribar, skoro kao i svi muškarci u našem mjestu. Kada sam imao pet godina, otišao je u zoru prvog dana ljeta i nikada se više nije vratio. Majka je meni i sestri objasnila kako ga je more posudilo da čuva kanal od drugih, većih riba koje su prijetile našem ulovu. Tada se to činilo sasvim logičnim. Nedugo nakon toga, sestra se razboljela. Navodno se radilo o upali pluća. Nažalost, bolest je došla i prošla prebrzo da bi znali reći sa sigurnošću što je sahranilo osmogodišnju djevojčicu upisavši njeno ime do očevog.
Plaža se činila mnogo bliže no što se ispostavilo. Svakim korakom bila je sve daljom, dok me vrućina za vratom opominjala kako ću sutra neminovno imati leđa premazana jogurtom. Imao sam osjećaj da šetam satima, no sunce kao da je i dalje bilo na istom mjestu kao i kada sam krenuo. Nekoliko sam se puta osvrnuo, ali kuća je bila zaklonjena gustim krošnjama drvoreda breza za koje se nisam mogao sjetiti da sam ih mimoišao.
Dobro sam se sjećao tih godina usamljenosti, kada je jedina radost bio ribolov. Majka se kroz kuću provlačila poput mračne bezlične siluete koja je svakom novom pojavom bivala sve manja i tiša. Imao sam šesnaest godina i tek zagazio u muškost. Sve djevojke su odavno otišle iz sela, ženska gimnazija bila je u gradu. Vikende sam provodio čisteći kuću i obavljajući manje popravke u susjedstvu, za razliku od ostalih momaka koji su religiozno obilazili sva nova i stara mjesta u gradu. Sjetio sam se jedne česte misli koja mi je naročito vikendima prolazila kroz glavu. Kako bi bilo da sve okončam? Da olakšam postojanje nepostojanjem?
Misli su mi se kovitlale u glavi dok sam pogled fiksirao za horizont, neumorno hodajući. Plaža ispred mene stvorila se iznenadno, primijetio sam je tek kada sam zagazio u more. Bila je noć. Nisam mogao točno definirati kada je nastupio mrak, ali godio je mojim osjetilima. Lagani povjetarac mrsio mi je kosu, duboko sam udahnuo svjež, morski zrak dok mi je uši milovao zvuk valova. Negdje daleko na pučini mjesečina se presijavala, a horizont se stapao sa zvjezdanim nebom.
Te večeri mjesec je bio sličan ovome, ako ne i identičan. Valovi su nadglasali majčine posljednje teške uzdahe pod jastukom koji sam drhtećim rukama čvrsto pridržavao na njenom licu. Mislio sam da će biti teže, ali krhka, kakva je bila zadnjih mjeseci, nije pružila mnogo otpora. Spasio sam je. Nakon mnogo noći, zaspao sam brzo i čvrsto, dok su me u san otpratili veseli glasovi mojih prijatelja pod prozorom koji su se vraćali iz noćnog provoda.
Neko vrijeme gledao sam kako se morska pjena poigrava s mojim stopalima, a onda sam krenuo dalje. Dublje. Vjetar je utihnuo, kao da je znao što slijedi. More je bilo glatko poput svile, a jedine nepravilnosti dolazile su od moga tijela koje se polako, ali odlučno kretalo naprijed. U rukama sam nosio vreću punu kamenja koju sam našao na plaži pored užeta. Bila je teška oko petnaestak kilograma, kao i očev parangal kojeg sam dobio u nasljeđe. Znao sam da je to dovoljno da se posao obavi, jer sam oduvijek bio nježne građe. Kada mi je more dotaknulo bradu, zamahnuo sam nekoliko puta slobodnom rukom, a kada sam se i posljednjim nožnim palcem otisnuo od kopna, vreća s kamenjem je lagano potonula na dno. Volio bih reći da se isto dogodilo i sa mnom, ali ne. Ja sam ostao uspravno stajati, dok mi se pluća nisu ispunila tekućinom, pa čak i nakon toga. Dva centimetra čela ostala su iznad površine mora, jasno obasjana mjesečinom, kvareći horizont.
Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca…

Vezane objave:



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.