Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca. Oprezno sam se osvrnuo oko sebe očekujući neku natruhu moje točne lokacije, no bezuspješno. Pokušao sam se prisjetiti prošle noći i kako sam dospio ovdje, ali i to je bilo uzalud. Posljednje čega sam se sjećao je mutni dijalog s majkom, koji je kao i uvijek više sličio monologu i olujno nevrijeme koje se jako dobro stopilo s atmosferom. Nisam se mogao sjetiti o čemu se točno radilo, ali samo sjećanje na taj događaj budilo mi je nervozu i tjeskobu. Ono što me dodatno uznemirilo bila je činjenica da je majka tada nosila kaput i vuneni šal oko vrata, a ja sam trenutno bio odjeven u tanke gaće i želju da i njih skinem sa sebe.