utorak, 22. listopada 2019.

Dragica Križanac | Svaki dan, svaki sat, svaki minut... je dragocjen


Kad se samo sjetim svoje majke kako je strogo odvajala ’radno i paradno’, što se odjeće i obuće tiče! Imala je pun ormar garderobe koju je čuvala ‘za specijalne prilike’, što će reći za nedjelju, kumstva, praznike, pirove, krizme, rođendane. Znalo se koje su gaće ‘za doktora’ a koje za svog ‘čoeka’. Kad je umrla ostalo je ono paradno sve složeno i očuvano. Čak je cijeli život čuvala i svoju djevojačku narodnu nošnju, komplet sa ‘ežderom’ odnosno ženskim pojasom izvedenim u tehnici filigrana, sa umetnutim kamenjem, ručno iskovan po modi iz njene mladosti (na slici).

I svu tu robu je ručno prala i održavala. Prala je ručno također za nas petoro djece, muža i sebe. Tek u četrdeset i nekoj je doživjela da sjedi, pije kavu a ‘nevjesta pere’ u prijevodu perilica, po maminom rječniku.


Zato je tražila od nas djece da se poslije škole presvučemo u obično pokućno odijelo, u kojem smo se mogli valjati, igrati u blatu, čuvati krave, penjati na drveće...

Umrla je od posljedica moždanog udara, u šezdeset prvoj, u po bosanskog rata, ni sprovod nije mogla imati od granata i noćnih snajpera. Pokopana je noću, farovi na autu se nisu smjeli upaliti. U grob su je položili sin i muž. O, da, i svećenik je bio prisutan, koji je jedva pristao (jer granate su opasne po život) poškropiti je i poslati na neko bolje mjesto. Konačno se odmorila od bolova, rata i tuge za djecom i unučadi, koje je rat potaracao i razbacao po svijetu...Tako je otišla tiho, žena koja je u svom životu ispratila mnoge na sprovodima, po domaćim običajima! Željela je i sama veliki sprovod. Ona je držala do toga i sigurno nije otišla zadovoljna. Istina, obukli su joj odjeću koju je čuvala za tu priliku, onu odjeću za ‘ne daj Bože da se desi’ ali je pitanje da li bi joj to bilo više važno. 

Da nema više moje majčice saznadoh nakon tri mjeseca od smrti, zahvaljujući splitskom Crvenom Križu. Pismo me našlo u Amsterdamu, početkom jeseni 1993 g. a napisala ga je moja sestra iz ratnog i opkoljenog Viteza. I danas ga čuvam.

Bila je to moja prva veza sa bližom familijom poslije godinu i pol, koliko je trajala telefonska, i svaka druga, blokada.

Dok sam odgajala dvoje djece, držala sam se nekih materinih navika i metoda a u cilju dobrog odgoja djece. Nisam bila baš prestroga ali morali su se pridržavati kojekakvih kućnih pravila. 

Odrastali su bez oca pa sam morala i tu ulogu preuzeti u njihovom odgoju. Ali ubrzo sam otkrila da u novoj sredini, stranoj zemlji, praktično više učim ja od njih nego oni od mene. Imala sam ogromnu odgovornost izvesti ih na dobar put, ali su bili i izvrsna pomoć. Tako smo, dakle, bili upućeni jedni na druge.

Ali kad su djeca otišla, a ja došla u neke određene godine, a poučilo me i iskustvo moje rano preminule mame , sva sam nepotrebna pravila izbacila iz svog života. 

Prvo sam naučila odvojiti ‘važno’ od ‘nevažnog’ iz mog privatnog života. Ne biti zadrta. Kad se nešto pogleda iz drugog ugla, doista je drugačije. I postala sam tolerantnija prema svojoj okolini. Manje kritički raspoložena. Niko ne voli ‘vražje babe’ koje sve najbolje znaju. Pustila sam druge da žive kako najbolje znaju. Prešla iz ofanzive u defanzivu, što bi se reklo. Ima više efekta. ‘Tiha voda brijege valja’ nije narod bio lud.

Na poslu slijedim upute, izokola ’pletem mrežu’, umiljato janje dvije majke sisa, nema više ono direktno, u sridu. Zato ne dobijam više kritike tipa ‘vi ex-Jugoslaveni se uvijek bunite! I uvijek ratujete!’

Djecu sam skroz pustila da upravljaju svojim karijerama i životima. Ja samo onako malo, iz prikrajka, oprezno. Prije sam ‘bila dosadna’, a sad se traže savjeti.

Onda sam djeci sve razdijelila. Novac, uspomene, stvari, obiteljski nakit. Šta treba nekome tko je pred mirovinom? Imati kuću, plaću ili mirovinu, kompjuter, moje knjige, auto ili bicikl...šta će ti više? Nizozemci kažu da nije dobro dijeliti nasljednicima ‘hladnom’ to jest mrtvom rukom nego ‘toplom’. Još si tu, pa možeš sviju zadovoljiti, po potrebama i željama onih koji ostaju iza tebe. Daj im kad je potrebno, podupri ih kad se kuče ili školuju, a ne da čekaju da umreš! Kad te nema, može biti i ‘nesporazuma’. To vidim svaki dan golim okom oko sebe, u ovoj bogatoj zemlji. Kad roditelj(i) umru, već na ostavinskoj raspravi nitko ne govori ni s kim. A i porezna drukčije obračunava kad je ‘hladna’ ruka u pitanju.

Više čitam, a manje čistim. Muzika je stalno prisutna u mom životu. Muziku sam otkrila u mojim poznim godinama; čim se probudim upalim nešto da svira, a uz vino nešto specijalno. Manje TV , više radija. Kad sjedim na terasi i uživam u pejzažu i u mom cvijeću, ne smeta mi više prljava kuhinja ili veš. Provodim više vremena s prijateljima, a manje na poslu. Shvatila sam da je život u suštini jedna cjelina ispunjena ljepotom i užicima, a ne kurs preživljavanja. 

Više ništa ne čuvam Za posebne prilike. Upotrebljavam moje kristalne čase svaki dan. Obučem sve najnovije svaki dan, našminkam se kad radim a i van posla. Ako mi se ne kuha odem u najbliži restoran i nešto pojedem. Ili napravim dobar sendvič. Frizeru idem kad mi je čeif, ne štedim više na frizuri. Ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam kad god se sjetim. Isto i nakit. Fraze kao ‘jednog dana’ i ‘ u sljedećem periodu’ nestale su iz mog rječnika.. Ako nešto vrijedi u teatru ili operi vidjeti : zašto ne.?!  Kupiti lijepu odjeću, zašto ne? Jedino čega sam se odrekla je pušenje, što sam u mladosti dobro ‘preferirala’. Živim SADA a ne u budućnosti. Više se ništa NE MORA. 

Svaki dan, svaki sat, svaki minut našeg života je već prošlost sljedećeg trenutka. Svaki moment je specijalan, ako se dobro osjećaš u njemu. Ulažite u DOBRE odnose s okolinom a manje u KORISNE.

Treće doba je zapravo prilika da živimo kako smo uvijek htjeli.

Foto: Kovani pojas zvani ‘ežder’ ili ‘hežder’

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.