Vlado Jović | Ritam noći

Noć koja je s plaštom tame obavijala grad pod opsadom kao da je najavljivala dolazak kataklizme. Nekog velikog, neizrecivog zla. Zla, koje bi bilo, ako je to uopće moguće, puno veće i nepojmljivije, od ovoga "običnog" ratnog zla koje nas je zadesilo.

Vjetar koji je zlokobno puhao kroz ostatke srušenih i napuštenih kuća, kroz njihovu sada nepostojeću stolariju, zamjenile su blještave munje, koje su na trenutke bile jedino osvjetljenje u gradu. Nepouzdana, i onako reducirana svjetlost iz elektro-mreže, uglavnom je te večeri uzmicala pred nevremenom. Struja je svako malo nestajala, napon padao, a svijeće, i češće neke druge improvizirane uljanice bile stalno na dohvat ruke. Blještavilo uličnih svjetiljaka i blistavi sjaj neona, bili su već pomalo zaboravljeni relikti prošlosti, misli o tome već odavno su ustuknule ispred promišljanja o čistoj, goloj, životnoj egzistenciji.

Povremene detonacije gromova davale su akustični pečat sablasnoj atmosferi kojoj su vizualnu podlogu davale munje, reflektori, za grad očajnika. Kiša koja se nemilice, neprestalno slijevala iz neprekidnih nebeskih slapova, kao da ističe iz nekog oceana, tamo visoko gore, obrušava se na nas bez namjere prestanka.


Stanovništvo proteklih mjeseci rata naviklo na sve nedaće koje rat može donjeti, uz svakodnevne nestašice struje, vode i hrane, primalo je tu nepogodu, kao i sve druge proteklih mjeseci sa onim tupim osjećajem  bespomoćnosti.

Zvuk granata čije su se detonacije čule sa okolnih planina pridružio se tom nebeskom tam-tamu prirode, samo što je taj ton prizivao razaranje i smrt. Ponekad bi se obadva tona stopila u jedan golemi prasak,  isprepleteni poput ljubavnika. I onda se združeni u suzvučju obrušavali na nas.

Sile prirode i sile oružja kao da su se nadmetale koja će nas pogodit glasnijim praskom. A u tom natjecanju mi smo bili jedini gubitnici.

Ako se ikada Princ Tame, ili neko drugo biće mraka odluči spustiti na zemlju, to će biti u noći poput te.

A onda je gradom počela kolati informacija objavljena na lokalnoj radio-postaji, kako će se u noćnom radijskom programu slušateljima obratiti posebni gost. Netko tko je u grad stigao uz svesrdnu pomoć, kako su taj događaj najavljivali zaposlenici radio-postaje, snaga UNPROFOR-a. Netko izvana. Dakle, netko tko ne mora biti tu. Vijest se unatoč nevremenu, i uz česte nestanke struje, nekim nevidljivim neobjašnjivim telegrafom proširila gradom.

Kada je voditelj predstavio gošću... Opaaa! Gošću!? ... kao hrvatsku pjevačicu, na privremenom radu u Americi: Tatjanu Matejaš-Tajči, šok i nevjerica slušatelja mogla se osjetiti i u eteru. Očekivao se dolazak nekog našeg, lokalnog gosta. Vjerojatno nekoga iz mnogih slavnih generacija rukometaša koje je podario naš klub. Oni najoptimističniji nekako potiho spominjali su i Papetovo* ime. Nekakav val nade i optimizma zahvatio je turobni grad pod opsadom. Kao da su i zvukovi noći, gromovi i detonacije granata, na trenutak utišali. Kao da su i oni osluškivali emisiju koju je emitirala naša postaja.

Stanovnici prikovani uz radio-prijemnike, mnogi uz tranzistore, u onim djelovima grada gdje nije bilo električne energije, pomno su upijali svaku izgovorenu riječ. Neka nada, novostečena gordost i snaga počela je kolati i strujati gradom. Nekakav novonastali kolektivni optimizam raširio se poput pačine kroz grad. Skupine ljudi počele su se okupljati po hodnicima zgrada, gurkali su jedni druge laktovima u gesti: Čuješ li ovo? Tajči je kod nas u posjeti. I oni koji nisu slušali nju i njezinu muziku bili su zahvaćeni tom euforijom. Skupine građana, unatoč nevremenu i realnoj mogućnosti da će stradati od neke od granata, počeli su se okupljati i kretati prema postaji. Telefoni, oni koji su još uvijek radili, nemilice su zvonili. Svi od reda htjeli su biti dijelom tog veličanstvenog dolaska.

A onda, novi šok.

Shvativši da je sve otišlo neplanirano predaleko, voditelj emisije priznao je da je riječ o šali i da Tajči nije gošća naše radio-postaje. A niti grada. Emitirani intervju bio je montirani snimak razgovora sa Radio postaje Zagreb. Vijest je neke zatekla na putu do, neke već okupljene pred postajom, u nadi da će uživo svjedočiti dolasku mega popularne pjevačice, možda i da će se susresti sa njom, viditi ju, dodirnuti...

Čarolija je nestala. Rasprsnula se poput svake druge iluzije. Shvativši da se radi samo o entuzijastičnoj šali ekipe sa radija razočarani slušatelji pogasili su svoje prijemnike, bezvoljni slušati nastavak programa. Više se nikome nije dalo slušati isprike voditelja koji je htio tom šalom unijeti malo vedrine. Oni koji su krenuli prema postaji ili po haustorima u mnoštvu slušali prijenos šutke su se, uz potpuni muk, vratili u svoje stanove.

Susjed Brkica, kako su ga zvali od milja, iz zgrade nasuprot moje, vraća se kući vodeći dvoje svoje dječice. Vidio sam ih nekih pola sata ranije kada su odlazili u smjeru radio postaje. Odlazili su nekim žurnim, ubrzanim korakom. Onako kako se hita da se ne zakasni na autobus koji će te odvesti na more. Na neku čarobnu jadransku plažu. Sada su isto hodali brzim koracima. Samo ovaj put, ti užurbani koraci izgledali su mi kao hod osoba koje bježe od nekoga. Ili nečega.

Na trenutak zastaju kada su me ugledali. Brkica ispušta ruke svojih mališana, raširuje ih, i dlanova okrenutih k nebu, rezignirano mi se obraća:

- Nije Pape, već Tajči. Ali kažu nije ni Tajči. Šala. -

I onda, negdje iz tame, kada su već bili odmakli par koraka domeće:  - Odo u Holandiju. Dobio papire. Brat mi je tamo već deset godina. -

Ovo Holandija, zvučalo mi je kao da je izgovorio: Olandija. H se izgubilo negdje s vjetrom. Izjava je zvučala kao da se, na odlazak u Holandiju odlučio naprasno, zbog činjenice što se u radio – postaji nije pojavila Tajči.

Jonnhy je u Holandiji.

I polderi.

U Holandiji legalno puše travu.

I nose klompe.

U Holandiji grade vjetrenjače. One prave, ne Don Quijoteovske.

Ajax je iz Holandije. I Feynoord.

Tamo nema rata.

Mada imaju vojsku. I mirovne snage.

Slušanje radija zamijenilo je slušanje ritma noći. Ritma u kojem su se opet ispreplitali tonovi praskova gromova i sustavni odjeci detonacija. Ta zvučna kulisa kao da je postala glasnija. Zlokobnija...

(Zavidovići 1992)

Pape*- Safet Sušić, nadimkom Pape. Nogometaš rodom iz Zavidovića.