nedjelja, 6. listopada 2019.

Danijel Špelić | Hrvoje Šalković: „Nova mis Čilea“


Postoji nešto što ja osobno nazivam „bacanje imena.“ To je tehnika pisanja gdje samo bacate imena stvari, gradova, lokacija i pokušavate stvoriti dojam nekakve svjetske marke. Sidney Sheldon je bio majstor u tome. Kada bi htio dočarati nekakvu ekskluzivnu stvar, način života recimo, samo je bacao imena na hrpu. Jeli su ćevape kod le Joze, pili su vino kod le Franceka, oblačili su se kod le „Sve po 12 kuna“, kupila je nove cipele u le Borovo, vozio je novi le Yugo....Takve stvari. Vi čitate i stvarate si sliku u glavi, ali ustvari nemate pojma o ničemu jer autor računa da će ime biti dovoljno da si to na brzinu zamislite, što njemu olakšava pisanje jer ne mora stavljati dodatne opise i tako uložiti trud da vam dočara mjesto radnje. Živio je u Los Angelesu. Gdje, jebote?! Los Angeles je prokleto velik grad, plus je spojen s Beverly Hillsom, Hollywoodom i ostatkom proklete Kalifornije. Zašto vam to govorim? Drugi krimić Hrvoja Šalkovića koji mi je došao pod ruku se odigrava u Puntas Arenasu. Sjajno, zar ne? Uzbudljivo, napeto, egzotično... Što je i gdje je Puntas Arenas? Vi ne znate, ja ne znam, nitko ne zna, ali zvuči egzotično. Išao sam guglati to mjesto nakon što sam pročitao vražju stvar jer me zanimalo kako izgleda (jer u romanu dobijete samo ime i to je to) i zgodan je to grad, moram priznati, u Čileu, blizu Antartike, jedno od najhladnijih mjesta na Zemlji i tamo, bizarno, ali istinito, živi pun kufer i onda još malo ljudi hrvatskog porijekla.

Tko bi rekao, Hrvati vole tvrde uvjete za život, mora da su nam preci bili Spartanci. Grad broji oko 150 tisuća ljudi i u njemu rade tri policajca, tj. ako je za vjerovati ovome romanu. Nije nikakvo čudo da moraju doći dva žandara iz Hrvatske da riješe slučaj serijskog ubojice jer osim što su nam Spartanci bili preci, po ovome romanu ispada da nam je i Sherlock Holmes nešto brljao po DNK jer smo i opaki istražiteljski umovi. O čemu je riječ? Pa, ima svega, iskreno i doslovno ničega...

Reklama kaže kako je ovo „napeta i uzbudljiva priča koja se rasteže od Hrvatske do Antartika“ i reklama ne laže - postoji ime „Hrvatska“ i ime „Antartika“ u radnji, ostatak si možete zamisliti jer tko je vidio trošiti vrijeme na dodatne opise. Ovo čudo ima 160 stranica, mrtvih kao da smo u filmu Sylvester Stallonea i toliko spominjanja nogometa da imam osjećaj kao da sam ponovo preživio svjetsko prvenstvo. Pročitao sam prvih nekoliko stranica i onda se vratio na sadržaj jer nisam imao pojma o ničemu. Dakle, tu je Lara, vrhunska policajka iz domaćih redova. Ubijen joj je djed u Puntas Arenasu. Ona će to ići riješiti. Društvo joj pravi Sivi, inspektor koji boluje od raka i koji ima loš odnos s odraslom kćeri i kockanjem. To je sve što trebate znati o njima i to je sve što dobijete o njima. Doslovno. U romanu se više nikad ne spomenu njihova puna imena, Lara je Lara, Sivi je Sivi - toliko je pisac mario za njih, toliko ja marim za njih. I oni odlaze u Čile (ja kada idem do Zagreba, koji mi je na dva sata vožnje imam pripremu barem jedan dan - oni u roku keks preskoče pola svijeta) i u roku odmah imaju sastanke s policijom (za koju dobijete dojam da je ustvari šerifova jazbina iz starog vesterna koliko je mala) i cijeli slučaj. Stvari se ovdje jednostavno događaju, bez ikakvog smisla. Ista se stvar događala i u njegovom prethodnom romanu, Valcer protiv Eintrachta, i sada sam stvorio definitivni zaključak; Šalković voli nogomet i serijske ubojice sa noževima. Kako znamo da je u pitanju serijski ubojica? Jer oštri umovi Druga Sivog i Lare Croft tako kažu. Drugo ubojstvo u gradu od 150 tisuća ljudi; to je serijski ubojica. Hanibal Lecter je došao na godišnji, kvragu da. Mislim, ne razumijem zašto naši pisci moraju dodavati serijske ubojice u radnju jer mi ne znamo pisati romane s njima. Kod nas oni ispadnu obični manijaci s nožem, netko tko bi se odao kod drugog ubojstva, a ne ubijao desetljećima. Taj element jednostavno ne funkcionira u našim krimićima ma koliko god ga drugi uporno pokušavali ugurati. Što još imamo u ovoj napetoj priči? Hrpu ubojstava. Toliko ih je da sam imao osjećaj da ubojica koristi teleporter iz Zvjezdanih staza. Ne šalim se. Jedno ubojstvo u rano jutro, jedno za marendu i jedno za gablec, i taman kada pomislite da će ubojica uzeti predah i zapaliti jednu, on ubije još nekoga. Mislim, znam da smo u krimiću, ali kada bacaš mrtva tijela kao lišće u jesen izgubi se sva napetost. Ima tu nekih trlj-mrlj pokušaja da se sve to poveže s prošlošću (našoj Lari Croft je ubijen tata prije desetljeće-dva - ta je žena tragičniji lik od Scarlet O'Hare), ali kod toliko mrtvih - nikoga nije briga. I tu je isto primjer kako naši žandari imaju sjajan um; ona priča s navodnim ubojicom svojeg oca. Jesi ubio moga oca? Nisam. Ona izlazi iz prostorije i čvrsto izjavljuje: „Taj čovjek je nevin“. Mislim, CSI Miami je nazvao i rekao da ni oni nisu tako dobri u svom poslu. Jer ona je najbolja u svom poslu, kužite, tako je napisano o njoj, ali mi ne vidimo zašto je dobra jer ništa ne radi što bi nas zadivilo. I grad ima tri policajca. Jedan prati naš par, koji smije raditi što želi, dok je drugi načelnik. Nijedan drugi policajac kao da ne postoji. Ne postoje ni ljudi, već kada smo kod toga. Gradske su ulice stalno prazne, nigdje nema nikoga... Osjećaj napetosti je nepostojeći ako ne postoji neka reakcija na akciju kroz opisane događaje.

Rekao sam da ovo čudo ima samo 160 stranica. To je zato što je ovo kratak roman, smažete ga za jedan dan, ali imate osjećaj da se morao nabijati broj riječi da bi imao potrebnu dužinu. Dva primjera. Naši likovi putuju na mjesto zločina, koje je udaljeno tri sata vožnje. Ima malo opisa, priroda i društvo, ovo, ono - mjesto zločina. Naši likovi pogledaju tijelo. Da, to je mrtvo tijelo. Što sada? Idemo natrag. Tri sata vožnje. Kako, molim? Na kraju se odvija „dramatična“ potjera za ubojicom i on ukrade avion i bježi prema Antartici (rekao sam da se ime spomene) i naši ga junaci prate. On sleti, oni slete za njim pola sata kasnije. On je za to vrijeme već onesposobio istraživačku postaju, zavezao sve članove i bacio hranu van da se pokvari (vani je -50, ništa se neće pokvariti već samo smrznuti, ali tko je vidio obraćati pažnju na detalje) i stigao napuniti avion gorivom. Umjesto da ubije naše junake... ne, on održi neki zlikovački govor i krene se vraćati natrag. Naši junaci nađu gorivo i, bingo, idemo i mi natrag. Scena traje dvije stranice, nikakve važnosti za radnju, ništa se bitno ne dogodi i sav rezultat je nabijanje broja riječi. I ima moj omiljeni alat svakog lijenog pisca; info dump.
To je način pisanja tako da sve podatke kojih se možete sjetiti bacite u jedan odlomak i to je to, više ne pišete o tome. I nešto od toga je jezivo glupo. Mama naše Lare Croft je Čileanka koja je bila udana za Hrvata. Sada, oni se raziđu, ovaj umre i ona - dolazimo do glupog dijela - umjesto da se vrati roditeljima u Čile, odlazi u Hrvatsku. Zemlju koju nikada nije vidjela, zna par riječi hrvatskog, bez ikakvih prijatelja. I na to dolazi nastavak kako su skromno živjeli prvu godinu, kako nije mogla dobiti posao, bla, bla, bla, tužna priča. Ozbiljno? Meksičke sapunice su nazvale i rekle da je to glupo čak i za njihove standarde. Volim ja kada likovi imaju egzotičnu pozadinu, stvarno volim, ali kada ima nekog smisla. Ovo je kao da Vi odlučite ostaviti sve i odete „živjeti“ u Zanzibar. Ni Drug Sivi nema bolju pozadinu, ali to ću pustiti da otkrijete dok budete čitali.

Uglavnom, ovo je... banalno, u nedostatku bolje riječi. Ovo je lijeno napisani krimić koji je objavljen samo zbog poznatog imena. Da ja napišem ovakvo što netko bi s razlogom rekao da sam nepismen. Sada, prednosti su što je kratak, nešto dijaloga je zanimljivo (jer Lara Croft je stručnjak za zemlju u kojoj nije nogom kročila 20+ godina) i ima neki šmek pisanog trasha koji je čak i zabavan zbog krivih razloga. A skrivao se tu sjajan roman, to ću mu priznati. Da je sve detaljno razrađeno, da se uzelo vremena i sve opisalo, postavilo scenu u stranu zemlju, ovo je moglo stvarno biti dobro i napeto i informativno. Za razliku od Valcera... koji je imao premijeru kao da je riječ o holivudskom hitu, ovo je prošlo gotovo nezapaženo i mislim da se Šalković nije više vraćao kriminalističkim romanima, što je blagoslov. Jer ako je izdavačima nečije slavno ime izgovor za pokrivanje slabog rukopisa, onda je i pravo da takvi radovi ne dožive ništa bitno jer možda će se onda početi gledati na kvalitetu, a ne samo štancati stvari koje graniče s time da vrijeđaju nečiju inteligenciju. I onda me ljudi još pitaju zašto imam negativan stav prema domaćim piscima krimića... Zbog ovakvih stvari, kratko i jasno.

Nema komentara :

Objavi komentar