Danijel Špelić | Chevy Stevens: Nikad ne znaš

Prije nekoliko sam godina upoznao Chevy Stevens preko njezine autorske stranice. Bio sam pročitao njezin prvijenac, Nestala bez traga, i nekako mi se svidio. Nije to bio pametan ili posebno originalan triler, ali imao je zgodno složenu priču, glavni lik mi nije bio pretjerano naporan, bili su tu jedan-dva mala preokreta u radnji... Stvar je funkcionirala. Pa sam joj ostavio poruku, priložio sam hrvatsko izdanje naslovnice (isto je kao i američko - shvatio sam naknadno) te smo izmijenili nekoliko poruka i to je bilo to. Žena je bila čisto okej normalna, pristupačna, nimalo snobovski umišljena ili te priče. Već sam bio i zaboravio na to sve dok nisam vidio njezin drugi roman na policama naše gradske knjižnice i moram priznati da sam ga podigao samo zato što s onim prvim nisam morao previše razmišljati te da je stvar završila zabavno.

Drugi roman pak...

Drugi roman... Drugi roman je teško sranje. Eto, rekao sam to. Jasno, glasno i otvoreno. Našao sam nekoliko domaćih osvrta na njega i, već kada sam danas u nekom iskrenom raspoloženju, otvoreno sam se zapitao nisu li ti drugi ljudi čitali nešto drugo. Jer oni su upotrebljavali opise kao sjajan i duboki psihološki triler ili nevjerojatno napeti psihološki trilerili odlična psihološka karakterizacija likova i ja sam se zapitao mogu li ja na pisati sjajno psihološko sranje?

Prije nego krenete čitati dalje budite upozoreni da će se otkrivati važni dijelovi radnje, ali prije nego uopće dođem do toga, mala škola pisanja američkog krimića. Zašto sam naglasio američkog? Zato što oni imaju već otisnutu shemu kako se takvi romani pišu. Kao prvo, cilja se najveće čitateljsko tijelo; žene. Znam da to zvuči seksistički, ali tako je i to nije loša stvar, dapače. Ciljana skupina su žene između 20-30 godina, koje možda imaju nekakav posao, životne probleme i lošeg muža/zaručnika/dečka te im je potreban izlaz u fantaziju. Da kod nas postoji takva skupina, bila bi ona koja jedni drugima po Facebooku na zidu stalno pišu carice ili lavice ili neki drugi ekvivalent tome da je dotična sve samo ne to. Okej, sarkastičan sam, idem malo sjediti u kutu. Dalje, takvi se trileri pišu tako da imate nešto sjajno popularno u radnji, nešto što svi mogu razumjeti. Na scenu stupa serijski ubojica. Jer... serijski ubojica, nema drugog razloga da bude u radnji osim da možete napisati kako je serijski ubojica jer svi poznaju taj termin i događa se zgodna sporedna stvar jer takav roman odmah bude proglašen psihološkim. Ti romani imaju veze s psihologijom koliko i ja s istraživanjem tamne strane mjeseca, ali, hej, reklama; psihološki triler. I filmičnost. Radnja, likovi, sve zajedno mora biti kao spremno za brzi TV film, što znači da likovi moraju biti mlađi, zgodni, da mora imati nekakvu akciju... razumijete već koncept.

Nikad ne znaš je napisan točno po tom sistemu. Sara, glavni lik, ima trideset godina, samostalna je žena, samohrana majka, koja ima uspješan posao kojeg vodi od kuće, kćer koju bi svatko poželio (ne baš, mala je tipično derište u romanu, ali valjda Amerikanci misle da je to slatko) i, da portret bude potpun, tu je naprosto sjajni dečko/zaručnik na kojoj joj svi zavide. On je kao lik iz reklame za Old Spice, macan za polizati i naprosto je... sjajan jer piše da je sjajan i sjajan je. Čak i ako se svađaju i nikada ga nema kada se sranje događa, i dalje je sjajan jer čak je i ta odsutnost sjajna pošto se svi slažu da je sjajan čak i kad nije sjajan. Znači, imate taj portret sjajne obitelji, malo bolje stojeći stalež, sjajno predgrađe, sve je fan-jebeno-tastično. Osim da je ona kćer (zvuk bubnjeva, molim) - serijskog ubojice. Dobri tata je jedan od najgorih serijskih ubojica koji postoje, ali nikada nije uhvaćen jer je tako dobar i prepreden (ustvari nije, lik je tipični filmski negativac koji je glup kao i noć i to da ga nisu uhvatili 30+ godina je uvjerljivo koliko i to da ću ja dobiti Nobelovu nagradu za književnost) i tu sada počinje radnja našeg romana - netko javnosti otkuca da je ona kćer serijskog ubojice, zloglasnog, molit ću lijepo, tatica je počne zivkati, žandari ga žele uhvatiti i sranja se počne odigravati. Na papiru zvuči čak i intrigantno jer naša junakinja jedanput ili dvaput pomisli, oh, ne, tatica je ubojica, jesam li i ja? Nisi, dušo, bez brige, ti si glavni junak romana koji nije toliko napredan da napravi nešto takvo.

Sada dolaze ostali začini za tipični potrošni triler. Policajci. Muško-ženski par, ona je teška kučka (sve su žene ili kučke ili ne vole glavnu junakinju jer ona je posebna) a on je zgodni frajer broj 2 u romanu jer ono što dobrom psihološkom trileru treba je malo zapleta iz španjolskih sapunica iliti ljubavni trokut. Zgodan Frajer Broj 2 tako razumije našu junakinju, ali razumije je i Zgodni Frajer Broj 1... dileme, dileme, dileme. Dakle, ono što je problem je to što roman ništa ne nudi. Radnja ide u stilu; Tatica nazove, prijeti da će nekoga ubiti ako se ne sastanu, ona pristane, ali do sastanka ne dođe iz tog razloga. Tatica opet nazove, prijeti da će nekoga ubiti ako se ne sastanu, ona pristane, ali se ne sastanu iz onog razloga. I tako valjda deset puta. Bez zajebancije, ovdje postoji najmanje 100+ stranica gdje njih dvoje pričaju preko telefona i govore jedno drugom iste stvari, STALNO. Osim toga ona pokušava saznati tko su joj pravi roditelji (jer je bila usvojena i posvojitelji su bili super) i tu je kao prava mama, koja ne govori ništa (nju je taj serijski ubojica silovao i ona se riješila djeteta jer je mislila da će biti kao on... valjda) tu je zaručnik, koji je prava podrška, ali koji uvijek nekuda mora ići jer je tako super i radi super stvari i tako je dobar, pa je tu i taj žandar, koji je isto super, pa je on tješi... radnja stoji na mjestu. Zamislite automobil u praznom radu i da mu netko stalno diže gas, ali nikuda ne kreće - to je ovaj roman. Shvativši da joj likovi više vise na telefonu nego što se kreću, autorica u kraj ubacuje generičku akciju; tata otme kćer, ona ga pronalazi, badabim-badabum, kraj. Na kraju ima jedan mali preokret, jedan od likova je dodatni negativac i nije to problem koliko ono što je dovelo do otkrića. Naša kućanica postaje Sherlock Holmes (iako nema pojma o kriminalistici) i naš Negativac Broj 2 kaže - aha, to sam ja, Negativac Broj 2! - iako ustvari nema razloga za to, ali još malo filmske akcije za kraj, publika voli preokrete iako nemaju nikakvog smisla.

Kako rekoh, prvi roman, Nestala bez traga, mi je bio okej za čitanje. Radnja je bila bolja (iako se odvijala gotovo na jednom mjestu) preokret na kraju je bio bolji, kao da je i stil pisanja bio bolji. Ovdje postoji toliko toga nabacano na hrpu kao da se gledalo što se sve može nabacati na hrpu i NIŠTA nije razrađeno. Bilo je dijelova koji su bili kao stvoreni za malo psihologije, detalja koji su mogli biti mračni i intrigantni, priča je mogla biti i napeta zbog lova na ubojicu kojeg nitko nije vidio desetljećima (BTK, Zodiak...izaberite jednog) ali sve je odgurano u stranu poradi jeftine melodrame i banalne filozofije (jebote, jedan od likova se doslovno pali na Sun-Tzu i stalno baca njegove citate) i kvazi ljubavnog trokuta jer o tome žene vole čitati, kako se dva frajera naguravaju za pažnju jedne djeve u nevolji. Ali, ya'all, imamo serijskog ubojicu u radnji, imamo poster-ženu za čvrstu samostalnost (iako stalno zivka frajera u pomoć) imamo malo slatko antipatično derište, imamo zgodnog žandara... ma, sve što treba za psihološki triler. To što je pola stvari u njemu jednostavno glupo, pa dosadno, pa ponavljajuće, pa besmisleno vas uopće ne treba zamarati.