Zdenka Čavić | Ulaznica

Zima je već pokazala znakove, utirala putove. Mraz je zaledio ruže, a još jučer su lijepo cvjetale ispred njezinog prozora. Inje se nahvatalo na gole grane i načičkalo ih bijelim iglicama, ledio se dah, i nije bilo ni malo primamljivo otići u šetnju gradom, pa čak niti pomoliti glavu van kroz prozor i barem tako uživati u ledenoj ljepoti.

Ona se zadnjih dana baš i onako nije osjećala najbolje, pa se poklopilo njeno raspoloženje sa zimskim danom i ledenim znacima, njoj inače dragog godišnjeg doba. Bila je još uvijek, u nekom stanju svojevrsnog šoka i gorčine koju će jako dugo pamti. Boji se i gotovo nemoguće izbrisati iz svoga sjećanja.

Da, tako je mislila. Do jučer je još sanjala, no snovi su se baš tih dana pretvorili u prah i pepeo i sada nije znala što i kako će dalje.

Bio je početak prosinca, blagdan Božića je već svjetlucao s trgovačkih centara, s jelke na glavnom gradskom trgu, s izloga trgovina su blještave reklame pozivale na kupnju božićnih poklona, na proslavu Božića, na obiteljska okupljanja, na prijateljska druženja, na domjenke.

Da, tu smo. Domjenci.

I tako je baš sve počelo. Na jednom domjenku.

Kao mladi stručnjak, među desetak glavnih menadžera, u elitni restoran nas rubu grada na godišnji domjenak onih odabranih, poziv je dobila i ona.

Na čelu parade bio je predsjednik uprave, stariji dobrodržeći gospodin, na žalost, skorojević bez manira. Nije se zbog toga ni malo nervirao, radio je po svome, za prilike kakve su u zemlji vladale, prilično je dobro kotirao, nisu mu bile strane ni stranputice, ni čisti putovi. Po potrebi se služio svim dostupnim mu sredstvima da postigne ciljeve kojima je stremio.

Bio je tu i njegov uži upravni odbor, još par managera, kao i direktor banke koja je pratila poslovanje tvrtke.

Šaroliko društvo, uglavnom u prikladnim toaletama, od kojih su neke bile potpuni neukus.
Počelo je s aperitivima s kojima se financijska direktorica dobro nosila, čak puno bolje od svojih kolega. Visoka smeđokosa žena, s prvim tragovima starenja na licu, s odmjerenim ponašanjem, u toaleti boje konjaka, s rubinima i prstenom vrijednim pravo malo bogatstvo. Nekako je s visoka sa strane pratila događanja, njoj tako česta i već je bila poprilično zasićena svime što se u takvim prilikama događalo. Pa to su već godine i godine istog ili sličnog susretanja pred Božić i Novu godinu. Njoj je već sve to po malo dojadilo.

Pored nje, njena desna ruka, „marica za sve“ u financijskom sektoru, ljepuškasta plavuša u izazovnoj crnoj minici, s biserima oko vrata i pasent narukvicom.

Motala se oko direktora banke Jure Somara i vidljivo koketirala.

Predsjednik uprave Tomo Draks, vodio je povjerljive razgovore sa svojim pomoćnikom Brankom Tothom i tako se malo po malo približavala večera.

Na njeno iznenađenje i snebivanje bila je posjednuta baš uz njega, koji joj do tada nije uputio niti jednu jedinu riječ.

Meškoljila se na stolcu i bila zatečena. Nije znala da li da šuti ili zapodjene razgovor, nešto pita, bar ono uobičajeno, o vremenu. No nije učinila ništa od toga.

Jezik joj se zavezao u čvor. Nije znala čak ni da li se prikladno obukla u kostim boje zrele višnje i crnu čipkastu košulju.

Prigodno možda no ne i previše svečano. Bila je debeljuškaste građe tijela, crvenokosa i jako samokritična, možda i previše za tako mladu ženu.

Večer se zahuktavala. Jela su išla slijed za slijedom, jedna delicija bolja od druge, a večer je dobivala notu raskalašenosti i blagog pijanstva.

Društvo se počelo slobodnije izražavati, a njoj nije bilo jasno zašto su uzvanici uporno pogledavali prema njoj i nešto se došaptavali. Konobari su bili po njenom mišljenju previše servilni i stalno se motali oko njih, a osobito predsjednika Tome Draksa.

Direktor tržišta Jandro Kos, sjedio je preko puta nje, malo stariji od nje, dežurni potrčko predsjednika, pokušavao je u par navrata s njom razgovarati, no uvijek bi ih nešto ili netko prekinuo. Pričale su se anegdote, naravno one, koje su događale njima, ponajviše predsjedniku, neslane šale u kojima je njoj bilo jasno kako se žene malo cijene u tom krugu, i da su samo sredstvo do uspjeha i zadovoljstvo nekome.

Kad se društvo počelo zabavljati plešući uz prigušeno svijetlo, znala je da tu više nema što raditi i da je vrijeme za odlazak.

Predsjednik kao da je to baš i čekao. Rekao je da je vrijeme da i on ide. Neka lumpaju koliko žele. On bi na počinak. Bilo mu je dosta.

Rado će Milenu odvesti doma, pa uz put mu je njena kuća. Rečeno, učinjeno. Ispraćen burnim pljeskom, kao da odlazi imperator, nije joj niti pridržao kaput.

Krenuli su. Ona mu se zahvalila i rekla da je nije trebao voziti doma, da je u predvorju kanila pozvati taksi. Da joj je stvarno neugodno. On je samo nešto promrmljao, i rekao,“ mala, vodim te na lijepo mjesto da se bolje upoznamo“. Negodovala je, no on je samo projurio uz njenu kuću, zaključao vrata da ne može iskočiti iz auta i pojurio van grada, prema ladanjskoj cesti. Gotovo je zamrla.

I tako su stigli na njegovo imanje. Bilo je mrklo kao u rogu. Nigdje svjetla. Nju je počela hvatati panika. Parkirao je pred garažom, pozvao je da uđe u kuću, otključao automatsko zaključavanje, a ona se mašila kvake i počela bježati prema cesti.

Sjeo je u auto, prestigao je i, uhvatio za rub kaputa, pa za ramena. Zgrabio ju je i na silu počeo ljubiti. Otimala se tako žestoko da joj je skinuo kaput, a onda posegnuo za njezinim poprsjem i strgao joj bluzu.

Vikala je iz svega glasa: „Moj će vas otac ubiti kada to čuje.“

To kao da je razjarenog bika zaustavilo na tren.

„Dobro, kad si tako glupa, idemo, vozim te doma.“

Naime njezin je otac bio šef održavanja njegovih postrojenja u firmi. Na spomen oca, razulareni se bik zaustavio u nakani.

Skutrila se na prednjem sjedalu i više nisu progovorili niti riječ.

Otvorio je vrata automobila blizu njene kuće i naprosto je izgurao van, a da se nije ni zaustavio do kraja. Mogla se spotaknuti i pasti. Mogla se ozlijediti. Njemu to nije bilo važno.

Odjurio je poput luđaka, a ona je drhtala kao prut na vodi.

Propješačila je tih tristotinjak metara do kuće. Osvrtala se uplašeno i posramljeno lijevo i desno. Srećom, nikoga nije bilo. Došla je do ulaznih vrata i tiho ušla u kuću. Hvalila Bogu što njezini svi spavaju.

Bila je u stanju šoka. Okupala se, tiho otvorila vrata sobe, uvukla u svoj krevet drhtureći i nije do jutra ni oka sklopila. Po stoti put se pitala čime je izazvala takvo njegovo ponašanje? Zašto je pomislio da mu je dostupna? Da joj se može približiti i prekoračiti granice poslovnog odnosa.

Drugi se dan, i još par dana do blagdana radilo, pa se već sutradan morala suočiti sa stvarnošću. Morala je na posao, no sada tjeskobna i jadna. Oko pola deset, tajnica predsjednika ju je pozvala da hitno dođe na sastanak proširene uprave. Kada je otvorila vrata i ušla, za okruglim stolom sjedili su svi sudionici domjenka, pili kavu i čekali da uđe i sjedne. Tajnici je doviknuo donesite još jednu kavu, i vrata su se zatvorila, a za nju otvorio pakao da je proguta. On je pogledom obuhvatio sve prisutne i rekao: „Mala nije dobila ulaznicu, nije dala“.

Gledali su je kao da je pala s Marsa. Njega je odbila, pa to nije moguće. A već su mislili da je platila upisninu.

„Mala nije naša, nije platila upisninu, rekao je.“

Tajnica je nosila kavu, a ona je upravo izlazila, zauvijek. Znala je da više nema ni posao, ni sigurnost.
Vani je sniježilo. Bilo je jako hladno tih dana. Čovjek ni psa ne bi istjerao van na tu ledenu zimu. Mraz je skamenio ruže pred njenom kućom a do jučer su još tako lijepo cvjetale.