utorak, 3. rujna 2019.

Slavica Gazibara | Nana


Nana je po mnogočemu osobit psić. Živahna, znatiželjna, hrabra i pred najvećim psima, neukrotiva u istraživanju pri šetnji, izuzetno inteligentna i sve verbalne sadržaje koje baš njoj upućujem – razumije. Kad nešto želi, samo stane pred mene i fiksira me pogledom. Ja pitam – Jesi li gladna? – Ako jest, odmah ide u hodnik prema mjestu sa zdjelicom, a ako želi van, u dvorište, promeškolji se i nastavi me gledati. Kad se vrati, samo čujem tiho mmmm, mmmm i znam da čeka da joj otvorim vrata. Kad dođu unuci pa sjede u sobi i crtaju ili igraju neku igru, dođe po mene, odvede me u sobu, stane pred kauč i gleda u me. Ako kažem- Hajde, može! – ona skoči k njima, ako kažem – Ne! – ona sjedne na pod do njih.

Došlo je vrijeme kad je moja kći odlučila stvoriti vlastiti dom, a u našem sam ostala samo ja. Bivša pudlica koja je rasla zajedno s mojom jedinicom, uginula je s petnaest godina. Tada sam se zaklela da više neću nikakvog psa u kuću jer smo se previše vezale uz nju i tugovale kad je otišla. No, kći je smatrala da je baš sad kad se ona iselila, pravo vrijeme za drugog psića. Kao – da ja ne budem sama, a i morat ću s njom šetati, što je dobro za moje zdravlje. Kao i obično, nisam se uspješno suprotstavila njezinoj ideji.

Bilo ih je pet u leglu, male crne kuglice, sve podjednake, osim nje. Ona najmanja. Znale smo da joj je otac oker boje a majka bijela i da će kad porastu vjerojatno svi biti sivi. Vlasnici su nas ponudili kavom u dvorištu, kako bi ih mogle promatrati i odlučiti se kojeg ćemo mladunca uzeti. Oni su imali svoja dva favorita, dvojicu prvorođenih štenaca, koji su bili najkrupniji, najsigurniji, najokretniji i očito vođe tog malog čopora.

Dali su im hranu u zdjelici, ali mala nije smjela ni prići, ostali bi ju izgurali svojim tijelima i njuškicama. Kći, empatična kakva jest – bar nešto na majku – odmah se odlučila za nju.

- A ako začas krepa? Vidiš kako je sitna… - branila sam se kao i obično, grubošću. 
- Ma neće, vidiš kakva je sirotica mala, nju sigurno nitko neće htjeti...

Kad se kvartet štenaca nasitio, rastrčali su se po dvorištu, a odnekud se pojavila ta mala kuglica, prišla zdjelici sa strahom i počela lizati ono što je ostalo, svako malo se okrećući da vidi ima li koga u blizini. Naravno, uzeli smo nju, Nazvala sam ju Nana po tetki koju sam jako voljela.

Dvanaest godina kasnije u posjet mi je došla majka iz Doma za starije. Servirala sam nam prvo juhu, ali sam prije nego sjednem za stol, uzela zdjelicu napunjenu hranom za Nanu, koja je već poskakivala oblizujući se. Kako je ona vođa čopora u našem domu, uputila se ispred mene prema mjestu gdje uvijek jede. Kad sam spustila na pod zdjelicu, odmaknula sam se jer ona po običaju odmah tijelom zaštiti plijen, spusti glavu i poluokrenuta prema meni nekako me podozrivo, gotovo podmuklo gleda, kao da se boji da ću joj to oteti. Znam: moram otići i zatvoriti vrata jer tek će tek tada početi jesti.

Vrativši se u kuhinju, zatekla sam majku kako već završava 
s juhom iz nagnutog tanjura.

- Pa mogla si me pričekati da zajedno jedemo!

- Eh, načekala sam se ja u životu! Da se najedu stariji, pa sva braća, pa kasnije tvoj otac i ti. A i najvolim jesti sama. Baš ti je dobra ta juha!


Nema komentara :

Objavi komentar