utorak, 10. rujna 2019.

Dragan Gortan | Dok večer zašiva zvijezde















Pričala si mi jednom, majko,
kako si šivala dugmad u trikotaži.
Preko šest stotina u jednoj smjeni,
šest dana u tjednu, iglom i rukom,
dan za danom, godinu za godinom.
I kako bi se vraćala kući kasno na večer.
Uzbrdo, pješke, u selo po mene i brata
kod svoje majke, koja nas je čuvala,
a mi, čekajući te... pozaspali,
sestra se tek ima za roditi.
Prisjećaš se toga dok sa svojom samoćom
sjediš na terasi i gledaš u tamnoplavo nebo.
Na njemu neka nevidljiva ruka zašiva zvijezde
i to takvom lakoćom i spretnošću da joj zavidiš.
Možda je, majko, naš život samo unutrašnjost
nečijeg kaputa i prava je ljepota s one strane,
a mi, gledajući te konce što drže dugmad,
mislimo da vidimo zvijezde... možda,
ali..., ne treba zavidjeti nebu, jer zvijezde,
ma koliko lijepe bile, svake večeri izađu iste,
a ti si svoju dugmad zašivala stalno iznova.
Zato pusti noćas neka nebo zavidi tebi.
Za onih preko šest stotina u jednoj smjeni,
šest dana u tjednu, iglom i rukom,
dan za danom, godinu za godinom

Nema komentara :

Objavi komentar