ponedjeljak, 2. rujna 2019.

Danijel Špelić | Mislav Pasini: „Sumrak razbijenog uma“


Često me pitaju zašto ne pišem više osvrta na domaće romane ili autore. Odmah im odgovaram da čim mi to spomenu, ja se počnem osjećati kao Kralj Leonidas (goloprsi, nauljeni i sexy Gerard Butler - ako već idem sa Spartancima, biram najboljeg) prije nego su ga napale horde Perzijanaca. Zašto, pitate se vi? Zato što pisati osvrte za domaće autore nije jednostavna stvar jer kako god da okrenete, ne završite dobro, baš kao što nisu ni Spartanci. Ako dirnete u nekoga i samo stavite slutnju da nešto nije dobro, napast će vas autor osobno i oni koji ga podržavaju - bitka kod Termopila (danas sam u spartanskom raspoloženju) djeluje kao piknik naspram tih stvari. Dopustite mi minutu vašeg vremena da vam objasnim kako stvari stoje. Glavne face spisateljskog svijeta, one koje vrte ozbiljnu lovu, ne šmekaju osvrte i kritike amatera čak ni pod razno - jer ne moraju. Oni imaju plaćene osvrte, koji su u stilu sve je super i sve je okej, sjajno da sjajnije ne može biti - oni su mirni. Sada, imate tu jednu srednju struju autora koji nisu slavni, bogati i popularni, ALI možda ste čuli za njih u prolazu. Za njih su osvrti stvar koja nešto znači, ali ih ne diraju toliko da, u pravilu, bi vodili frontalni napad na onoga koji ga je napisao, ALI kada kažem u pravilu, znači da toga ima puno više nego bi rekli, iznenadilo bi vas. Treća grupa su samo objavljeni autori i oni rade jednaka čuda kao i srednja struja. To govorim iz iskustva jer sam vidio, čuo, pročitao, i nagledao se svačega. Njima je kritika sve.
Osvrti, ako imaju sjenu da nije sve super i da nije sve okej, ako je napisan izvan kruga provjerenih ljudi za koje znaju da će napisati same hvalospjeve, odmah se demoniziraju kao i oni koji stoje iza njega. To se radi na više načina. Prvi je - mene ništa ne dira jer svi su hejteri. To su autori koji zovu druge ljude da im kritiziraju knjige (iz nekog glupog razloga koji meni uopće nije jasan zašto to rade), ali ako se to stvarno i dogodi - to nije prava kritika, to je mržnja. Jer nema šanse da oni nisu napisali nešto savršeno. Drugi su paranoični - to nije do romana, to je do mene, mene netko mrzi, kritičari me proganjaju, viđam ljude u crnom... Jer, opet smo na istom, nema šanse da roman ne valja, kritičar sigurno ne voli autora. Treći, moj omiljeni - teorija zavjere. Jer roman, je naravno odličan, ali on je figurativni JFK, a svi kritičari su L.H. Oswald. Namjerno kritiziraju roman jer ga žele uništiti zbog njegove sjajne bajnosti. Četvrti je nastup s visoka - čuj, dušo/dragi, nije to roman za tebe, nisi ti to shvatio, nemoj zamarati svoju lijepu glavicu time. A tu su i pratnja, obožavaoci, fanovi i prijatelji koji odmah zbiju redove oko autora kojeg je slučajno dodirnula loša kritika da bi im i rimski centurioni pozavidjeli na koordiniranosti. Sve to su razlozi zašto ne pišem osvrte na domaće autore - ne želim se natezati s povrijeđenim egoima, nečijim narcisoidnim ispadima i još k tome dodatno objašnjavati da ako se baviš pisanjem, iznenađenje, iznenađenje, tvoj se rad neće svima svidjeti. Ako očekuješ da se to dogodi, onda imaš problem, a ako se ne možeš s time nositi, baviš se jebeno krivim poslom.

Tako sam i doznao za ovaj roman. Autor se osobno došao obračunavati s kritičarom koji je, u njegovu obranu, bio složio sasvim fer osvrt zašto je roman loš. Znam za dva takva slučaja gdje su sami autori, oni iz srednje struje čije ste ime možda čuli u prolazu, došli na razne forume i išli se verbalno nadmudrivati s klikom koja je roman pročitala i komentirala ga. Mislim - zašto? Koja je poanta toga bila? Da netko sjedne i napiše oštru i dobro potkrijepljeni kritiku na neki moj rad i odluči ga pokopati dva metra ispod zemlje - dodao bi mu lopatu i hladno pivo jer takvi ljudi odvoje vrijeme i doslovno pročitaju vaš roman. Loša kritika je sjajna kritika, to me naučio Hollywood, tu nema loših strana. I, tako, doznao sam za ovaj roman, odmah ga podigao, pročitao i jednostavno; ovo je loš roman. Mogao bih sada biti frajer i dopisati da bježite od ovoga što dalje, da to ne dirate kao da je zaraženo crnom kugom, spasite si tih nekoliko sati života tako da to ne čitate, ali neću to reći jer imam svoje razloge. Iako je ovo loš roman, imam određeni respekt za njega, na što ću se još vratiti. Prvo ću vam ukratko prepričati sadržaj.

Imamo pisca, imamo mali gradić, imamo jednu Jelenu, imamo hrpu groznih ubojstava - to je uglavnom to. Sada, ovo je horor, ako to do sada niste shvatili, u punom smislu te riječi, i odmah s vrha - mrzim kada domaći pisci rade amerikanizaciju svojih romana. Jednom mi je jedan tip rekao da mu je to bilo potrebno za priču, ali nije bilo osim što su mu imena bila više cool (Jack & Brandon imaju taj sexy prizvuk kakav nemaju Josip & Branko). Pisanje o stranoj zemlji zahtjeva znanje, pa makar i ono osnovno. Staviti naše običaje u drugu zemlju je nakaradno i jednostavno glupo. Vaš roman zvuči više fancy ako na naslovnicu stavite popratnu rečenicu „od vruće Barcelone do hladnog Londona“, nešto kao svjetski roman više nego da radnju smjestite u zadnja-rupa-na-svirali-Hrvatska. Dakle, roman. Policijski inspektor zamoli frenda pisca da mu pomogne s novim slučajem jer je ovaj nešto kao pomogao riješiti posljednji. Postoji u romanu neko ofrlje pojašnjenje što je točno napravio, kao da ja odem do policije i kažem im (jer sam ekspert u forenzici - gledao sam CSI serijale, jbt-e, stručnjak sam) da moraju napraviti to i to. Iako, u Hrvatskoj smo, taj bi zaplet romana bio pametniji ovdje nego u Americi. I naš junak nešto kao malo gleda uokolo, ali taj inspektor onda, kroz roman promijeni mišljenje, pa gotovo zlostavlja našeg junaka, što zna biti i malo WTF dok čitate. U radnji je i roman kojeg junak piše, pa ga slučajno objave polovičnog, pa pravi ubojica skvikne mrtav, pa se pojavi Michael Myers (ili Freddy, Jason, Chucky, Stevo i Pero - izaberite - jedan je od onih negativaca koje ne možete samo tako ubiti) koji pak ubija sve živo i neživo, nekad toliko apsurdno da se vrati onaj WTF osjećaj (policijska postaja - Terminator - svi mrtvi- kužite kuda idem) i kraj je takav kakav jest.

Problem koji sam imao pri čitanju jeste što je priča bila jednostavno kartonska, likovi kartonski, sve nekako ravno, bezbojno i jednostavno bezukusno. Premisa je okej na papiru. Mali zabačeni američki grad ala Stephen King... nemam nikakvih problema s tim, dapače, i sam sam stvorio jedan takav za potrebe priče. Grad je grad, ništa od opisa ne postoji koji bi te riječi napravile opipljivima, da osjetite mjesto radnje. Jednostavno, tu je. Likovi nemaju karakterizaciju. Oni su kao roboti koji izgovaraju rečenice i ne stvaraju ikakvu povezanost s čitateljem. U radnji je i jedna smotana kao ljubavna priča. Junak baci oko na jednu Jelenu, koja je porijeklom iz Hrvatske, i oni vode neke zakočene razgovore, nema pravih emocija, nema prave povezanosti, nema opipljive uvjerljivosti. Ona je u romanu, pa nestane i kao da je nije bilo ondje, doslovno ne marite za nju, što je šteta jer se tu moglo napraviti nešto jače i bolje. Ubojica je... pa, priča za sebe, ali baš i ne jer je, kako sam rekao, već viđen u svim tim kultnim klasicima i jednostavno prolazi kroz radnju i ljude i sjecka sve koga stigne. Bilo je tu nekih dobrih ideja, ali su ostale tek na površini jer ih autor nikada nije razradio u cijelosti, a nešto je i u potpunosti odbacio, kao da je zaboravio na to. Ta amerikanizacija ga je napravila još više banalnim nego što ustvari jest, što siguran sam nije bio plan, i nakon nekoliko zanimljivih stvari u uvodu, radnja postaje jednostavno - čitate i gotovo odmah zaboravljate što ste pročitali. Nema osjećaja jeze, nema straha, samo opisi i dijalozi koji ne podržavaju ništa. Zašto onda imam određeni respekt, pitate se vi. Zato što u Hrvatskoj horor kao žanr doslovno ne postoji. Imamo nekoliko pisaca koji su se okušali u njemu, ali nemamo dovoljno romana da bi mogli napraviti nekakvu ilustraciju uspona ili pada žanra, ništa što bi mogli staviti na stol i reći - evo ga, imamo nešto. Ovakvi su naslovi, iako loši, ustvari i mali dašak svježine za čitanje, pogotovo jer dolaze od domaćih autora i trebalo je to napisati, i objaviti, i staviti pred ljude. Nije dobar, ali barem je čistokrvni predstavnik žanra i kao takvog bi ga se trebalo pročitati, barem jednom. Sada više nisam siguran da li se Mislav Pasini prepucavao s ekipom zbog ovog romana ili nekog drugog, ali bio je to jednostavno uzaludan trud jer ekipa je, barem po komentarima, pročitala roman. Tko zna, možda se nekome drugome i svidi, a kako mi stvarno nemamo puno predstavnika žanra (namjerno izbjegavam spomenuti svoje ime u bilo kojem kontekstu) moja je preporuka, usprkos svemu gore napisanom, da ga ipak pročitate i sami stvorite neki svoj zaključak. Što se tiče toga da bi se sada i ja mogao naći na udaru kritike, vraćamo se na Kralja Leonidasa (aka sexy Gerard Butler) te kao on zauzimam gard, kaciga na glavi, štit u jednoj ruci, spisateljsko pero u drugoj i vičem - This is OSVRT!“

Nema komentara :

Objavi komentar