subota, 17. kolovoza 2019.

Danijel Špelić | John Connolly: "Svaka mrtva stvar"



Nekad davno, dok sam još bio mlad, naivan i dovoljno glup da pomislim kako u sebi imam potreban set vještina da napišem roman, doživio sam jedan gadan susret sa stvarnošću. Žanrovska književnost u 'Rvata ne prolazi - početak i kraj lekcije, hvala vam što ste sudjelovali, dođite nam opet. Jer, iskreno, ja volim horor žanr, volim zgodan SF i čistom slučajnom srećom volim noir književnost. Kada su mi rekli – „Sinko, ako misliš pisati roman, napiši kriminalistički, lakše ćeš pronaći put do izdavača i čitatelja.“ - nije bilo tako strašno jer sam već naveliko čitao žanr. Pokazalo se to i istinitim; izdavač je u svega dva dana prihvatio moj prvijenac, čitateljima se svidio (iako ostaje misterija zašto im se svidio) i tako je mali Danijel odlučio se igrati s klišejima noir književnosti i pisati romane koji će za glavne aktere imati svojeglave junake, s grubim stavom, ali s potrebnom dozom osjećajnosti da ne budu obični muški seronje, koji će u opasnoj situaciji pribjegavati sarkazmu i cinizmu prije nego za Glock pištoljima i koji će u svojoj suštini biti u sukobu sa svim oblicima zakona jer su jednostavno utjelovljenje hodajuće provokacije. To je bio plan. Koji baš nije išao kako je zamišljeno, to ću priznati, ali koji se nekako održao do dana današnjeg i koji bi trebao dobiti svoj vatreni vrhunac čim se stvari pokrenu oko novog romana. Sada, ja se bezočno hvalim kako sam napisao nekoliko naslova, što je uspjeh sam po sebi u 'Rvackoj, i radim to mirne duše, ali ostaje činjenica da bez tuđih utjecaja ne bi bilo ni mojih djela. Svaki pisac je prvo čitatelj. Onaj koji kaže –„Hmmm danas sam odlučio biti pisac, zvuči kao zabavna stvar za raditi“ - pojma nema o pisanju. Oni koji kažu da nemaju autore koji su utjecali na njihovo pisanje jednostavno lažu jer prvi koraci su kopiranje tuđeg stila - to je jednostavno tako. Od te točke se radi dalje sve dok ne pronađete svoj književni izričaj i steknete samopouzdanje da budete svoji. Kako rekoh, sve kreće od čitanja. Oni koji me poznaju već znaju što, gdje, kako i zašto volim noir književnost, pa neću o tome, ali hoću o romanu koji je u 'Rvackoj prošao gotovo nezapaženo.

Privatni detektivi nisu nikakva novost u književnosti. Da nisu tako opasni klišeji, drugi klišeji bi im se smijali u lice i zajebavali ih koliko su veliki klišeji, ALI oni su ujedno klišeji koje svi vole jer privatni detektivi su posljednja linija obrane od... pa, svega. Korupcije, društva, nasilja, rasizma ili punice - privatni detektivi će to riješiti. Serijski ubojice nisu ništa bolja priča. Ako hoćete da vam se roman po nečemu ističe - ubacite u njega serijskog ubojicu. Ako želite imati opravdanje za pisanje o krvavim zločinima - ubacite u roman serijskog ubojicu. Ako želite jesti miješanu pizzu... okej, nazovite obližnju pizzeriju, za to vam ne treba serijski ubojica. Uglavnom, svaki početnik, da tako kažem, koji želi ostaviti dojam, napiše roman o serijskom ubojici. Kod nas su oni, romani, jel'te, teške gluposti jer mi nemamo serijska ubojstva, ali u Americi oni prolaze sjajno. Romani, ne serijski ubojice. Oni uglavnom budu uhvaćeni i provode život u zatvoru i daju intervjue i budu slavni... jbg-a, i oni prolaze sjajno. U SAD je biti serijski ubojica win-win situacija, kao i pisati o njima. Bez straha, čak i oni najgori u književnosti dožive svoj kraj, samo s lanca pustite jednog privatnog detektiva i gledajte kako se stvari razvijaju - netko će skviknuti mrtav i to neće biti Sam Spade, Phillip Marlowe ili Lew Archer, kao ni Charlie Parker.
Tko je pak Charlie Parker, pitate se vi? Parker je naslovni junak serijala (da, dobro ste pročitali - serijala) krimića Johna Connollyja, privatni detektiv koji je bio u paklu, pogledao Vraga u lice i vratio se natrag da priča o tome. Ne doslovno, ovo su obični krimići, ne John Constantine stripovi, ali doživio je teška sranja i jedva je sačuvao zdrav razum. Parker je u nekom drugom životu bio FBI agent koji je bio na tragu opasnom serijskom ubojici imena „Putnik“. Njemu se nije svidjelo to što najbolji FBI žbir ima pik na njega i za osvetu mu ubije ženu i kćer. Naš Charlie tako odlazi do metaforičkog pakla i jedva sačuva zdrav razum. Sada više nije FBI, sada je privatni detektiv, koji radi sitne poslove, drži se podalje od cuge i nekako pokušava nastaviti sa životom. Ali, kako to već ide u romanima, sudbina još nije završila s njim i uskoro će dobiti novu priliku za ples s Putnikom, no ovaj put Charlie nema više što izgubiti i to će biti sukob za pamćenje.
Connolly je nepoznat kod nas, nema ni blizu takav status kod čitatelja kakav ima Patricia Cornwell ili Chris Carter i njihovi generički trileri o serijskim ubojicama. Od čak 14 romana o Parkeru, kod nas su prevedena tek tri, što je tragedija. Zašto je Connolly nakon samo jednog romana (u to vrijeme) odmah dospio na moju kratku listu omiljenih autora? Zbog stila pisanja. Čovječe, on ima stil koji je orgazmično dobar; bogat vokabular, pismenost, izričaj, poetika pisane riječi. Kada on nešto opisuje, osjetite miris trave, toplinu sunca na licu i vjetar u kosi - toliko je dobar. Parker je sjajan lik, netko tko nije vaš regularni polugoli macho frajer već netko tko može proći kao Vi ili ja, običan tip sa tonom sranja na leđima. On je sjajno redizajnirani noir junak koji ima sve temeljne odlike starih junaka tipa Spade ili Marlowe, ali je pisan za današnjicu. Ubojicu nije lagano pogoditi i kada se na kraju otkrije tko je - okej, to nije neko čudovište već Ted Bundy tip osobe, netko tko je normalan, običan, svakodnevan. Sporedni likovi - ah, njih obožavam. To je par gej plaćenih ubojica. Jedan je visoki crnac u Armani odijelu (zamislite Michaela Jordana) drugi je niski bijelac koji kao da spava u odjeći (zamislite pola metra nižeg Mela Gibsona iz Smrtonosnog Oružja) i oni su mi nešto najbolje od sporednih likova na koje sam naišao. Pomažu Parkeru jer im se sviđa njegov moralni kompas, ali su urnebesno duhoviti, cinični i mračno zabavni. I za kraj, Connolly bi da ne piše krimiće bio *ebeno sjajan pisac horora. Jako koketira s njim u cijelom serijalu, mračne stvari, grafičke stvari i psihološke stvari, toliko su sjajne da čak i nakon 10+ godina pamtim opis mrtve djevojke u močvari (iz nastavka pamtim „scenu“ gdje Parker sanja mrtvu ženu i kćer) - to je toliko jezivo dobro napisano da bi Stephen King rekao - Bravo, majstore, dođi kod nas na mračnu stranu.

Što se tiče romana... N-da, iako je on meni u top 10 najboljih stvari koje sam ikad pročitao, nije da nema svojih mana. Iako je ovo bolja storija o serijskom ubojici, kada se sve zbroji i podvuče račun - ovo je još jedna storija o serijskom ubojici. I to književna vrsta, ona koja radi teatar samo teatra radi. Kada se na kraju otkrije tko je i kada se prisjetite svega što je napravio, ostaje malo nedorečena misao u vašoj glavi da su neke stvari ipak bile malo previše. Cijeli taj shtick oko toga da ubojica napada policajca koji ga proganja je književni fazon jer takvo što se ne događa u stvarnosti i to jest jedan od većih klišeja koji se ovdje ističe. Roman će tako i odsvirati i neke najveće hitove kao što su angažiranje psihologa za izradu ubojičina profila, što je okej, ali već toliko puta pisano o tome da već unaprijed znate da će se to dogoditi. I to bi, iskreno, bilo to. Jer, iako ima par klišeja, roman je pun stvari kojih nema drugdje, od toga da se događa u nekim južnjačkim zabitima, preko močvara, pa i galerije pomaknutih likova, do iznenađenja-dva te dobrih likova, ni ne shvatite da je ubacio sitnicu-dvije koje ste već pročitali u drugim romanima.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.