Ne slušaju me više ni ove ruke,
a ni uši nisu od koristi jer slušaju taj mili zvuk u glasu
i misle da može biti glatka riječ iz grla jednog prolaznika u polju.
Prolaznik je prolazan i smrtan poput mojih pjega
kad ostarim i ne budem više čujuća... a ni gluha.
Nekako se rano budim u vrijeme kad ne moram
i nikamo ne idem pa sve tako mislim, neka, mora jednom proći, ako ništa – sve.
Zanesem se dva, tri puta pa zastanem i prizivam se natrag
do ovih krajeva, ma samo da ne zaspim još tu, što će misliti svijet?
Odahnem i udahnem pa stresem pelud s haljine bez gorčine i žutila,
radoznalo se pridižem, da nije na travki neka vlat moje postelje –
zagledam, ne nalazim ni trunku svoje ženskosti, ni tračak, ni kap.
U sjeni sam, ležim i razmišljam o prigodnim pitanjima
važnim i manje važnim, kratkim i dugim i manje kratkim.
Dan je na zalasku, odlazi i sunce, zrake oslabile, nije ni njima više
lako na ovom svijetu što prolazi brzo, nekom sporo, nekom manje brzo.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.