Dragica Križanac | Savršen dan

Bilo je to šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Malo radničko bosansko mjestašce imalo je osnovnu školu i pored nje crkvicu. Bila je to mala crkvica izgrađena još davno prije Drugog svjetskog rata, vrlo lijepa. Iz glavne gradske crkve bi dolazio mladi kapelan fra Jozo nedjeljom držati misu, a jedan dan u tjednu je tu poučavao djecu Kristovoj vjeri, poslije školskih časova. Muslimanska djeca su mogla birati ići u mejtef učiti Kuran, a katolička u ovu crkvicu. Najviše je bilo djece koja nisu išla ni na kakav vjeronauk, jer su roditelji bili komunisti i bojali su se Partije. A neki su bili uvjereni ateisti.

Poslije dva sata proučavanja Biblije, Lucija je bila umorna i gladna i željela je što brže kući. Bio je početak ljeta i vrlo sparan i vruć dan. Ali nije mogla odbiti fra Jozu kad je poslije vjeronauka upro prstom u nju i rekao:

‘Ti si najveća, ti ćeš ostati i pomesti crkvu. Nećemo ostavljati nered iza sebe’.

‘Kako Vi kažete velečasni’. Bila je odgojena da se mora imati poštovanja prema starijima a pogotovo se moralo slušati učitelja i svećenika.

Brzo je pomela crkvicu i izbacila smeće. Ostala djeca, koja su bila na vjeronauku već su otišla kući.

Bilo joj je sedam godina. Doista bila je najveća u razredu, zdrava rumena djevojčica. Jutros je obukla kratku kariranu suknjicu koju joj je majka sašila, bijelu bluzicu od šifona i kratke bijele dokoljenice uz crne lakirane cipelice.
Kad se vratila unutra pozdraviti velečasnog i tražiti dozvolu da ide kući, on je upita:

‘Voliš li bombone?’ i pruži joj otvorenu kesicu.

‘Volim’ reče djevojčica.

‘Dođi, sjedi ovdje na stolicu pa s mirom pojedi. Dat ću ti i sokić’.

Drvena stolica s jakim naslonom nalazila se desno od oltara u polukružnom dijelu crkvice. Tamo je bilo malo zasjenjeno i ugodan hlad. Išlo joj se kući, ali i  bombone su bile privlačne. U to doba djeca su dobivala jednom godišnje bombone ‘iz prodavnice’. Svi slatkiši koje je dobivala bili su domaći, od materinih, tetkinih ili strininih ruku djelo.

Kad je već prilazila poslušno stolici mladi franjevac uhvati priliku i prvi sjede na nju, a djevojčicu podiže sebi na krilo. Okrenu je ka sebi i smjesti na njegova koljena. Lucija je sjedila udobno raširenih nogu, mljackala bombone i gledala u lice svećenika. Puno puta je sjedila tako na krilu kod matere, oca , ili strica. Osjećala se prijatno i odgovarala punih usta na njegova pitanja o tome kako je u školi, kod kuće, koja joj je najdraža igra s djecom...

Ali, nakon nekog vremena primijetila je da svećenik, ne prekidajući razgovor s njome,  sve češće zavlači njegovu desnu ruku ispod prostranog habita* i kao da nešto traži ili drži. Oči su mu bile napete, a lice sve crvenije. Onda je osjetila da je ‘to nešto’ s čime je on svako malo rukom upravljao - bode. Doduše, imala je gaćice na sebi ali joj nije bilo jasno što bi to moglo biti. Ali je to ‘nešto’ između njenih nogu bilo tvrdo i guralo je sprijeda.

On se nakon par minuta stresao, skinuo je s krila i rekao:

‘Briši kući’!

Ništa joj nije bilo jasno. Možda je svećenik bio bolestan? Možda mu je pozlilo na onakvoj vrućini? mislila je. Ščepala je bombone i hitro otrčala kući.

Sljedeći tjedan opet je ona morala mesti crkvu. Ponovilo se isto. Ali treći put, dok je sjedila na krilu kod fra Joze u njoj se pojavi neka nejasna, nepoznata misao, neki instinkt... odjednom je pomislila kako fra Jozo s njom radi nešto ružno, neuobičajeno. Ovdje nije osjećala onu zaštitu krila svoga strica ili oca, nego neku opasnost... nešto nije štimalo.

‘Zagrli me, zagrli me’, govorio je fra Jozo istovremeno s desnom rukom ispod habita.

Kad je došla kući upita je mater:

‘Pa gdje si, sigurno si se zaigrala usput?’.

‘Morala sam poslije vjeronauka ostati pomesti crkvicu jer me svećenik zamolio’.

Bila je spremna odgovarati i dalje, i sve reći materi, ali ova reče samo:

‘Tako, tako, svećenik se treba slušati. Nek se zna da si dobro odgojena’.

Onda je mislila navečer pitati oca da joj kaže što je to kod njih muških ispod što je velečasni stalno hvatao rukom i mlatio s tim. Pa onda je htjela ocu ispričati kako je velečasni obuhvaćao njen strukić svojim velikim rukama, cupkao s njenim tijelom oprezno gore dolje, dok je istovremeno nešto upiralo u njene gaćice. Ali se predomislila. Sjetila se odjednom jutra kada je utrčala u roditeljsku sobu a mama i tata su bili čudni. Otac je tada na licu imao isti izraz kao velečasni kad mu je ona sjedila na krilu. Bila je zbunjena. Onda se sjetila da bi to moglo biti nešto zabranjeno za djecu. Samo što? - to nije znala!

Onda je htjela pitati strica ali je znala da njen stric ima pištolj. Ako je to bilo nešto što ne valja bila je sigurna da bi je stric zaštitio. On bi onda uzeo pištolj i ubio svećenika, mislilo je dijete.  Pa bi onda on otišao u zatvor a njegova bi zaručnica Marina bila neutješna. A i drugi stričevi koji nisu nikud išli bez noža, oni bi sigurno od fra Joze tražili objašnjenje.

Tu noć joj san nije dolazio, mislila je i mislila. A pred zoru je jednostavno odlučila : ništa neću nikom reći, jer i samoj mi ništa nije jasno . Nešto mi se desilo, nešto što se mi djeca ne igramo. Ma neću više ići na taj jebeni vjeronauk. A ionako počinje ljetni školski raspust.
I tako je i bilo. Najesen se nije više vratila na vjeronauk, a svećenik nije uopće pitao roditelje za razlog.

Jedanput je majka upita: Zar ti ne ideš više na vjeronauk?

Ne mama, ostajem u školskoj biblioteci, zamolila me učiteljica da joj pomognem.

Doista, provodila je vrijeme u biblioteci, ili igrajući se s djecom ‘štrika’ pred školom.
Odlučila je zaboraviti. I šutjeti.

Ali, ne zauvijek!

Kad se udala, nakon nekog vremena stekla je povjerenje u svog muža i jedne noći mu ispričala što je fra Jozo radio s njom. On je odmah shvatio i povjerovao. Škripnuo je zubima i upitao:

‘Gdje je on sad na službi’?

‘Ah, od toga je prošlo skoro dvadeset godina. A, znaš da mi ne idemo u crkvu, pa kako bi i znala...’.

‘Zar nije nedavno tvoja mater predložila da idemo svi slaviti Jurjevdan, onako obiteljski . Ja sam je bio odbio, ali reci da smo se predomislili jer ‘njoj to mnogo znači’. Tako ćemo možda nešto saznati o tom krmku’.

Lucijina majka je uvijek bila vjernica (otac malo manje) pa se obradovala da joj se zet ‘malo preobratio’. Sv. Juraj je bio zaštitnik njihove župe i svaku godinu je bilo veliko slavlje kod glavne gradske crkve. Prošlo je već tri godine da je Tito umro, sve je bilo labavije, Partija nije više kao prije, kontrolirala privatni život ljudi, više se smjelo, a crkve su počele praviti i fešte da bi narod privukle. Općinari nisu više bili strogi kao prije, čak su često sjedili na počasnom mjestu , do biskupa i ostalih velikodostojnika.

Bio je divan dan. Savršen! Takav dan kad svjetlost čini da se raduješ životu, bilo je sve u cvijetu i pupanju, mirisalo je proljeće, ljudi su se radovali, bolje se živjelo no ikada prije. Stigli su svojim autom prethodno uzevši Lucijine roditelje. Na ručak će doći i Lucijina starija sestra sa svojim mužem i djetetom.

U ogromnoj njegovanoj bašti pored crkve bilo je postavljeno 6 redova dugih, stolova,. Na obje strane takvog dugog stola bile su postavljene drvene klupe za sjedenje. Stolovi su se polako punili s obiteljima koje su pridolazile, čuo se žamor, pozdravljanje i ljubljenje ili su veselo mahali jedni drugima. Žene su bile lijepo obučene i s najboljom frizurom, ljudi čisti i izbrijani, a djeca u ljetnoj odjeći su se kočoperila pored roditelja.
Iako je bila udata već tri godine Lucija još nije imala djece. Silno se nadala i to je bila njena najveća želja.

‘Biće, tako lijepa žena mora biti puna djece’, tješio ju je muž.

Kad su svi sjeli biskup je održao govor i počeo je ručak. Posluživale su lokalne žene zajedno sa časnim sestrama, koje su budnim okom držale organizaciju u rukama. Sve je bilo prvoklasno organizirano, k’o u kakvom talijanskom filmu...i..onda ga je ugledala!

Sjedio je za drugim stolom, ravno nasuprot njihovom, tako da ga je izravno mogla gledati. Da, to lice nije nikad zaboravila. Zadriglo i crveno kao onda, u njenom djetinjstvu. Samo puno deblje. Sjedio je do neke žene i nešto su veselo raspravljali. Držao je u ruci čašu vina. Začudila se da ne sjedi za posebnim stolom koji je bio rezerviran samo za svećenike, koji se nalazio u blizini biskupovog i ostalih uvaženih gostiju.

Bili su upravo završili s predjelom, kad se Lucija okrenula mužu i rekla:

‘Prepoznala sam ga! Eno ga, Fra Jozo’.

Spustio je viljušku i upitao:

‘Gdje je?’

‘Pogledaj , stol nasuprot našemu, sjedi na kraju klupe, na ćošku kao i ti’.

Onaj krupni, ružni , do one žene? Jesi li sigurna?’

‘Hiljadu posto’

Lucijin mladi muž je polako ustao, zaobišao jedan red i stigao svećeniku iza leđa. Lucija se ukočila i gledala. U općem žamoru od tolikih glasova u bašti, niko nije u prvom momentu ništa primijetio. Muž nije gubio vrijeme nego je svećenika kucnuo po ramenu. Kad se ovaj okrenuo, upitao ga je:

‘Jeste li Vi fra Jozo?’

Iznenađeno se okrenu, i onako crven, reče:

‘Da, jesam Jozo, ali već dugo nisam svećenik. Što ste htjeli?’

‘Vidite onu mladu ženu tamo, pokazao je na Luciju, ona Vas je prepoznala. Kad je bila djevojčica radili ste prljave stvari s njom poslije vjeronauka’.

‘Jeste li Vi ludi, evo moja žena kraj mene’ usprotivi se Jozo, pa napravi kretnju da će ustati...

U tom momentu Lucijin mladi muž ga udari šakom u glavu, jednom, pa još jednom. Od jačine udarca fra Jozina stolica se zaljulja pa se prevrnu unazad , a on se kao klada opruži na travu , napola u nesvijesti. Muž ga je i dalje tukao, rukama , nogama. Bio je izvan sebe od bijesa:

‘Tvoja žena kraj tebe, je li!  A moja? Moja se nikad nije usudila nikom reći, da bi ti mogao nastaviti. Sigurno svaki put u drugom mjestu! Dok nisi dolijao pa te izbacili iz crkve. Govno jedno pedofilskoooo!’

Možda bi fra Jozi ovo bio posljednji ručak da nisu ljudi skočili, umiješali se i zaustavili razjarenog mladog čovjeka...

‘Skočili su ljudi’ kako su poslije pisale lokalne novine, ‘ i jedva oteli našeg poštenog građanina iz ruku razbješnjelog mladog kabadahije. Da, jednog koji ni drugovima milicajcima nije htio reći razlog zbog čega je onako krvnički izudarao čovjeka. I to na pravdi Boga!. Ničim izazvan!  Drug Jozo ima pravo tužiti ovog luđaka... i tražiti još i odštetu’ nizao je novinar dalje.

Ostali su nastavili piti i jesti i mnogi su se pitali kako ‘neko ima srca pokvariti ovako savršen dan.’ Možda je jedino fra Jozina žena mogla dati odgovor, ali ona je opet imala svoje razloge da drži jezik za zubima.

________________________________________________

Habit*
Odjevni predmet franjevačkih svećenika je smeđi habit koji seže do nožnih članaka. Habit se sastoji od smeđe tunike (s kukuljicom) i bijelog pojasa koji se veže u tri čvora.