četvrtak, 27. lipnja 2019.

Siniša Maksimović | Čuvari dosade


Nostalgija ima svoj osmijeh.
Uzdah, koji pljesniva jutra pretače preko mostovlja.

U istoj postelji spavaju
ciklame i berači bezumlja.

Sjever sam opekao upaljenom šibicom.
Opekao sam tvoje usne.
Jednoličnoj kretnji ubijam alternativu. U krug.
Azijsku tajnovitost prepoznajem
po otvorenim pupoljcima.
Pepeljara je ostala prazna:
izbacio sam tijelo izgorjele i tople cigarete.
Ona voda, koju si stavila za čaj, već je nema.
Toliko ti je trebalo da dođeš.
Da uđeš u jantarsko prijepodne obojenih soba.
Grad ima srce: ptice. Lice.
Na desnoj obali Save spavaju utopljenice.
Sunce. Lice. U mrtvu čašu ulazi sunce.
Krik ranjene ptice.
Čuvari dosade igraju u ćelijama koje sviraju.
Kad ne čujem slapove tvojih uštirkanih nogu,
sve je tako obično. U krug.


1 komentar :