Prošlo ljeto proveo sam usamljen i
zatvoren u staroj kamenoj kući ispod nekog brda zaboravljenog imena.
Seoske babe pričale su mi da su gore po sivom kamenju i gorskim klisurama
uraslog smilja, mirisne kadulje i vrijeska
moji preci vadili ploče.
Velike, ravne, plosnate komade, po priči, lomili su željeznim dlijetima, čekićima i golim rukama,
a onda ih klimavim drvenim kolima dovlačili odozgor pravo u grad,
valjda na prodaju jer su se tada popločavale ulice.
Iste one kojima sam i ja kao dijete tako sretno tumarao.
Pitao sam se što bi mi danas da nije bilo ruku tih starih kamenara i njihovih zadihanih konja,
bi li grad i bez njih bio isti kakav je sad?
Nije to više ni bitno, ali ipak mi je zbog toga drago,
jer je netko moj, nekoć davno, uljepšao dugu krivudavu ulicu.
Ali znam i da se ploče nisu platile, ne bi ih oni jadni bili ni vadili.
Jalova bi to dobrota bila,
znali su.
Iste te uske kale koje su oni pokrili kockama znoja i žuljeva
mene su nakon djetinjstva potjerale kao kopile.
Kao da su zaboravile da sam ja potomak njihovih graditelja i tako hladne
nisu mi ostavile nimalo utjehe
u tom malom gradu ukraj mora.
Trudio sam im se prići, dodirnuti ih, makar pomilovati samo da se sjete tih starih vremena kad su bile mlade i
kroz toplinu moje ruke smekšaju svoju tvrdu kamenu srž.
Da znaju kako i na njih netko misli.
Ali badava.
Nisu htjeli za me ni čuti, bijesne na slike i spomen nesretnih dana
kad su ih moji siroti djedovi odlomili od rodnih stijena zaboravljenog brda
i zauvijek ukopali
u tom malom gradu ukraj mora.
Bježi odavde, vikale su.
Nemaš što tražiti među ovim tužnim uskim ulicama,
koje nikad neće biti tvoje.
Propast ćeš među njih poput nas.
I ne dopusti nikom da te odvali od sebe,
od svoje velike stijene
jer doći će ljudi
i gaziti
tvojim mirom
kao da je njihov,
a ne samo
tvoj.
Danas, nakon dugo vremena, pod zimskim kišama sjevera
jednog drugog grada,
puno većeg od onog na obali.
Ponekad iz pločnika začujem tihi glas
tuđih kamenja
jednako tužan, jednako nesretan,
ali ovaj put to me se ne tiče.
Plaču oni za svojim brdima,
a to što ih gazi jedan južni neznanac,
uopće ih nije briga.
I tako ja mogu biti slobodan samo na tuđoj tuzi
s kojom nemam veze.
A mene svejedno boli,
što mi moje ploče
malog grada uz more
ne mogu
oprostiti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.